I sestra bi htjela odojka

Turistički djelatnici se svake godine muče s nedostatkom radnika. Teško je uopće pronaći radnika a kamoli još nekog pouzdanog i kvalitetnog. Ova turistička sezona je još jedna u znaku posljedica višegodišnjeg degradiranja struke.

Kao adolescent sam jednom prilikom svjedočio davanju mita. Osoba je liječniku poklonila odojka kako bi zaobišao listu čekanja i za nju prije reda izvršio medicinski zahvat. U zahvalu je medicinskoj sestri poklonila bombonijeru i bocu žestokog pića. Budući da su medicinske sestre neizostavne u radu liječnika, smatram da je, ako se već nešto dijeli, ta sestra zaslužila više od onog što je dobila. Vjerojatno se ni ne bi bunila da je dobila dio odojka.

Kako se bliži špica turističke sezone, sve je glasniji vapaj ugostitelja i turističkih objekata za sezonskim radnicima. Na području Hrvatske, prema procjenama, za ovu sezonu nedostaje između 15 i 35 tisuća radnika. Desetak tisuća mjesta će se još nekako uspjeti pokriti sezoncima s kontinenta, najviše iz Slavonije, i poneke susjedne zemlje (BiH, Srbija). Međutim, ostat će rupa koja se neće uspjeti popuniti čak niti dozvolama za boravak stranih radnika iz Indije i Nepala, koje se svake godine izdaju u sve većem broju.

Kako je rad sezonskog radnika postao bezvrijedan?

Moji roditelji su po zanimanju konobari. 90-ih su imali gostionicu u okolici Opatije. Otac je kao konobar odradio preko 30 sezona. To je takav posao, na kojem ste pola godine u žrvnju, dok se pola godine snalazite radeći neki drugi posao ili ne radeći. On je na takav način života pristao jer je znao koliko je dobar radnik i da mu se to može isplatiti. U ugostiteljstvu je prestao raditi s 58 godina, u jeku gospodarske krize, kad su poslodavci pomodarno počeli za konobare zapošljavati studente i ostale mlade bez obrazovanja i iskustva. Mislili su da će mlado lice uspjeti nadoknaditi izostanak stručnog znanja. Mnogi iskusni konobari, kuhari, recepcionari, među kojima i moj otac, nisu se više mogli zaposliti jer im je netko rekao da su prestari. Crne hlače na crtu, crne cipele i bijelu košulju preko noći su zamijenile tenisice, traperice i šarene majice. Čovjek koji je govorio 3 strana jezika je prije 15 godina bio star za raditi sezonu, da bi na njegovo mjesto došao netko neiskusan, bez znanja stranih jezika i ljubavi prema struci. Da je moj otac mogao dočekati mirovinu „noseći tacnu“, svjedoči to da i danas, sa 72 godine, ima snage iz hobija se baviti zidarijom. Čitava priča stvar je puno šireg okvira i zahvata.

Godinama se struka sustavno upropaštavala zamjenom iskusnog i kvalitetnog kadra s mladim i neobrazovanim ljudima. Naravno da su poslodavci takve radnike plaćali manje, nudili im lošije radne uvjete i iskorištavali ih. Stari kadar je dijelom otišao u mirovinu, dijelom prešao u druge sektore (neki su se bavili i radom na crno) a dio je otišao u zemlje zapadne Europe, tražeći bolji život.

“Pa nisu kirurzi.”

Kakvo je današnje stanje? Neki dan se na jednom portalu neimenovani dubrovački ugostitelj žali kako ne može naći radnike za sezonu. Kaže kako kandidati bez ikakvog iskustva traže plaću i po 20 tisuća kuna. „Kako li se samo usude tražiti toliku plaću? Pa nisu kirurzi.“ – reći će spomenuti ugostitelj.

Stvarno, kud baš sad kad su se svi zaželjeli mora? Kud baš sad kad se, nakon dvije loše sezone, očekuju rekordni prihodi, koji bi mogli nadmašiti čak i rezultate iz 2019.?

Kao student sam odradio pola sezone perući suđe u jednom ugostiteljskom objektu koji je danju radio kao slastičarna a noću kao noćni klub. Tko nije iskusio sezonu, ne zna koliko je to razdoblje iscrpljujuće i zahtjevno. U tih nekoliko mjeseci slobodno vrijeme vam postaje luksuz u službi ispunjavanja svih zahtjeva poslodavca, s ciljem stjecanja što bolje plaće. Nikome ne želim zlo no ovo što ugostitelji danas doživljavaju je posljedica procesa koji je počelo prije 15 godina i za koji su dobrim dijelom sami odgovorni. Ovo stanje nije došlo preko noći. Ljudi su procijenili da im se ne isplati ubijati se pola godine za 6-7 tisuća kuna, s neobaveznom napojnicom. Ako, primjerice, radnik mjesečno priskrbi poslodavcu 50 tisuća kuna dobiti, ima pravo zahtijevati plaću od 10 tisuća kuna, za koju pak trošak u Hrvatskoj iznosi gotovo 20 tisuća kuna. Sve se može postići ukoliko se smanje apetiti. Ne moraš svojom uslugom na kraju sezone zaraditi za stan u Zagrebu, ukoliko ćeš se dovesti do toga da iduće sezone moraš iznova tražiti nove radnike. Poslodavci koji su bili pametni su se u međuvremenu osigurali, zaposlivši svoje radnike za stalno te im u razdoblju kad ne rade isplaćuju doprinose i plaću. Onaj poslodavac kojem je stalo zadržati radnike učinio je sve da ih zadrži, od osiguranog smještaja do poštenog obroka i pokojeg slobodnog dana. Takvima radnici ne odlaze usred sezone niti se nakon minule sezone više ne javljaju. Također, vjernim i vrijednim radnicima su podigli plaće sukladno rastu dobiti te im tako pokazali da ih cijene. Ostali će i dalje kukati kako u Hrvatskoj nema radne snage i kako se treba povećati broj radnih dozvola za strance jer Hrvati ne žele raditi za ekskluzivnih par tisuća kuna, loš smještaj i obrocima koji se sastoje od ostataka ručkova i večera gostiju.

Da se vratim na anegdotu s početka teksta i preslikam ju na priču o sezoni u Hrvatskoj: Možda bi i alegorijska medicinska sestra htjela dobiti dio odojka a ne samo bombonijeru.


Izvori:

Drugi materijali