1. Koji su po Vama interesi hrvatske vanjske politike? Na koja pitanja se MVP i diplomacija trebaju usredotočiti?  

Ključno vanjskopolitičko pitanje, ali ujedno i pitanje nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske je rješavanje hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini. Bez opstanka Hrvata u BiH dugoročno će doći u pitanje i opstanak Republike Hrvatske u sadašnjim granicama. Hrvati u BiH kao najmalobrojniji narod nalaze se u Prokrustovoj postelji, između secesionističkih tendencija Banje Luke i unitarističkih težnji Sarajeva. Hrvati iz Republike Srpske su etnički očišćeni, a Bošnjaci žele Hrvate u Federaciji BiH degradirati na status nacionalne manjine. Sadašnja trvenja oko mogućeg nametanja promjene Izbornog zakona od strane visokog predstavnika Christiana Schmidta do kraja su razotkrila bošnjačke pozicije. Na najavu vrlo malih kompromisa s Hrvatima u smislu vraćanja dijela prava koja im po Ustavu BiH pripadaju bošnjački predstavnici prijete ratom. Hrvate – bez čije pomoći Bošnjaci ne bi opstali devedesetih godina – žele potpuno politički dekapitirati. Dok Srbi imaju saveznika u Rusiji, Bošnjaci imaju iza sebe Tursku, arapski kapital, ali i potporu važnih zapadnih zemalja kao što su SAD i Njemačka. Hrvatska nema potporu niti jednoga snažnijeg inozemnog središta moći. Diplomatsko djelovanje i lobiranje na svim mogućim relevantnim adresama nameće se kao prioritet hrvatske vanjske politike. Na žalost, živimo u vremenima kad se „istina mora kupiti“. Bošnjaci samo u Washingtonu imaju petnaestak lobističkih ureda, a Hrvati niti jedan. Osim fokusa na BiH Hrvatska mora snažnije odgovarati na sve učestalije provokacije „srpskoga sveta“ koji kad god može na međunarodnoj razini vodi difamacijske kampanje protiv RH. Osim toga, hrvatska vanjska politika trebala bi se više orijentirati prema Srednjoj Europi kojoj je do 1918. Hrvatska pripadala, a manje prema tzv. Zapadnom Balkanu u koji se nakon 2000. našu zemlju ponovno nastojalo geopolitički, kulturološki i sigurnosno reintegrirati. Hrvatska treba pronaći svoje niše na širem globalnom planu, ali se one svakako ne bi trebale odnositi na ulogu „lokomotive“ Zapadnog Balkana prema Europskoj uniji. Nakon tolikih desetljeća balkanske regresije vrijeme je za odmah od balkanskog mulja. 

2. Kako vidite ulogu katolika u politici i na koji način takvi političari trebaju artikulirati svoja uvjerenja?  

Politika se u Hrvatskoj odavno pretvorila u zavod za zapošljavanje i mjesto zadovoljavanja partikularnih interesa. Friedrich Schiller je rekao da još nitko iz politike nije izvukao oba čista obraza. Problem je što se u Hrvatskoj u pravilu uprljaju oba. I velika većina onih koji djeluju u politici, a deklariraju se katolicima imaju vrlo malo veze s moralnim naukom Katoličke Crkve. Nerijetko se vjeru koristi u jeftine politikantske svrhe kako bi se dobili glasovi naivnih birača. Ne bih takvim ljudima bio u koži kad dođu kod Vječnoga Sudca. Političko napredovanje povezano je s negativnom selekcijom i to je nešto što ljude koji drže do elementarnog morala odbija od političkog angažmana. Bilo je i ima pokušaja političkog djelovanja istinskih katolika i idealista, no takvi su pokušaji do sada uglavnom neslavno propali. Sinovi ovoga svijeta snalažljiviji su od sinova svjetlosti. K tome, sinovi ovoga svijeta imaju i novac što je u današnjem vremenu nužno za političko organiziranje i djelovanje. Ipak, nadam se da će u budućnosti doći do određenog oblika kontrarevolucije i da će se početi rušiti mnogi današnji progresistički mitovi koji su izravno upereni protiv braka, obitelji, katoličke vjere i zdravog razuma. U tome će katolici imati ključnu ulogu. Katolici u politici ne trebaju raditi kompromise s duhom vremena niti PR-ovski maskirati svoje stavove neovisno tome što se Overtonov prozor toliko pomaknuo u lijevo da mnogo katolički stavovi danas postaju predmet ismijavanja. Ako je abortus ubojstvo nerođenog djeteta onda ga treba takvim nazvati i zahtijevati njegovu zabranu. Ako je to 3 posto na izborima nekad bude 3 posto. Truli kompromisi ne donose zdrave plodove, a na kraju svakome je katoliku osnovni ovozemaljski zadatak taj da spasi vlastitu dušu.  

3. Kako bi se trebala profilirati nova lica na hrvatskoj desnoj političkoj sceni? 

Postoje mnogi načini profiliranja novih lica. Mnogi potencijalno kvalitetni političari već danas djeluju kroz različite katoličke udruge i inicijative i to je kapital koji se u budućnosti može i politički iskoristiti. Naravno, tu je i klasično djelovanje kroz političke stranke koje izražavaju desne odnosno konzervativne stavove. Ne treba zanemariti niti djelovanje na društvenim mrežama. Jedan od načina je i ovo što radi vaš novi portal – kroz pisanu riječ, članke i blogove širenje desnih odnosno konzervativnih ideja. Bitno je imati ideale i raditi. Uporno raditi. Poljoprivrednici najbolje znaju da ako nema sjetve nema ni žetve. Plodovi će se vidjeti nakon dugogodišnjeg i upornog rada. Preko noći nema ništa. 

4. Koje su vrijednosno-programske odrednice na kojima stranke desnice mogu surađivati?  

Ukratko: socijalni nauk Katoličke Crkve (s mnogim podtemama), suverenizam, kultura života i poštenje (čega u politici ponajviše nedostaje). 

5. Koje je potencijalno biračko tijelo za nove desničare? Koja se pitanja ne otvaraju a ostvarila bi interes i politički kapital kod neaktivnih birača? 

Veći dio neaktivnih birača teško da će se ikada više naći pred glasačkim urnama. Kultura jamranja i bugarenja toliko je prisutna da ni Isus Krist ne bi bio dobar izbor mnogima. Treba prije svega targetirati neodlučne i one koji su do sada smatrali da nisu imali kome dati svoj glas. Desnica se do sada previše fiksirala na nekoliko tema. Odnos prema Srbiji i Haagu, prema Vučiću i Pupovcu – to nisu nevažna pitanja, ali ne smiju biti jedina. Treba otvarati ekonomske i socijalne teme. Posebno u vremenu ekonomske krize ljudima su to važna pitanja. U hrvatsku su politiku posljednjih desetak godina prodrla i vrijednosna pitanja kao što je odnos prema abortusu, umjetnoj oplodnji, genderizmu i sl. To su važna pitanja i važne teme. Desno-konzervativne opcije trebaju osmisliti i strategije kako se približiti mlađim naraštajima. Živimo u vremenu velikih nesigurnosti i neizvjesnosti. Mladima treba ponuditi jasne vrijednosne orijentire. Bistre izvore umjesto septičke jame koju nude mainstream mediji. Konzervativizam ima sve potencijale da postane novi „punk“. Ideološka revolucija nakon 1968. kad-tad će izazvati kontrarevoluciju. Možda je ova i krenula nedavno odlukom Vrhovnog suda SAD-a. Svaka akcija izaziva reakciju. Dekadencija poprima zastrašujuće razmjere i ljudi će prije ili kasnije početi tražiti smisao. Desnici je potreban bolji PR i bolji marketing, ne u smislu skrivanja pravih stavova, nego kao sredstvo što šireg zahvata u biračko tijelo. Treba joj političko rebrendiranje i odmak od janjetina-luk desnice. Za to su odličan alat i društvene mreže na kojima su mladi prisutni. Desničari moraju prestati biti dosadni i postati mnogo provokativniji i spremni na sučeljavanja s lijevim jurišnicima. Činjenice i zdrav razum su na našoj strani. 

6. Koje su države s kojima Hrvatska može surađivati geopolitički i vanjskopolitički? Koja su im zajednička pitanja?  

Između država i naroda nikada nema puno ljubavi, nego samo interesi. Ipak, postoje države i narodi s kojima postoje uskladivi interesi i politike. Prema mome dubokom uvjerenju Hrvatska treba prije svega surađivati sa zemljama Srednje Europe. To se može ostvariti i kroz Inicijativu triju mora koju prije svega čine bivše komunističke zemlje s vrlo sličnim problemima. Iako među članicama Inicijative triju mora postoje države s međusobno neraščišćenim pitanjima, ali i države koje različito gledaju prema Rusiji, odnosno ruskom plinu, Inicijativa ima političke, ekonomske i demografske potencijale, a hoće li oni biti iskorišteni ovisit će o umješnosti državnika zemalja članica da prijeđu preko različitih interesa i postignu konsenzus oko bitnih strateških ciljeva. Do sada se glavni sadržaj Inicijative odnosio na energetske politike i sigurnosnu problematiku, no u budućnosti će za jačanje kohezije biti potrebni i drugi infrastrukturni projekti, kao i određena usklađenost politika, vrijednosti i strategija. Ovi dijelovi Europe konzervativniji su od onih na (sjevero)zapadu i tu je svakako jedna od poveznice međusobne suradnje. 

7. Kakav položaj Hrvatska treba zauzeti u Europskoj uniji, uzevši u obzir smjer u kojem je krenula ujedinjena Europa (zelena agenda i slično)?  

Kad je čovjek u paklu, onda treba tražiti mjesto gdje je najmanje vruće. Tu smo gdje jesmo i lajanje na mjesec ne će dati previše rezultata. U toj i takvoj tvorevini – u vremenu povratka realizma u međunarodne odnose – trebamo nastojati što je moguće više zaštiti vlastite interese. Bogatije zemlje kao što je Njemačka na manje gledaju kao na isisavalište radne snage i resursa. Iseljavanje je ključni problem današnje Hrvatske. Hrvatska treba surađivati sa zemljama koje zagovaraju Europu nacija i suverenih država i suprotstavljati se federalističko-unionističkim projektima. Zelena politika, koju EU sve snažnije gura, poprima oblik sekularne religije čija je prva dogma ta da radi zaštite okoliša treba smanjiti broj ljudi na Zemlji. Neo-maltuzijanski kult samo je jedan od modernih izraza kulture smrti. U vremenu tzv. Prosvjetiteljstva došlo je do zaokreta od teocentrizma prema antropocentrizmu, no danas ni čovjek i njegov razum nisu dovoljno dobri, nego se ovi trebaju podrediti interesima prirode i okoliša. Otud i klimatski radikalizam. To je potpuna dekonstrukcija biblijske slike svijeta i čovjeka prema kojoj je Bog čovjeku podredio prirodu i kao prvu zapovijed u Bibliji dao onu da se plodi i množi. Ujedno, zelene politike su vrlo opasne i zato što bi mogle dovesti do propasti mnogih gospodarskih subjekata u stočarstvu i poljoprivredi. Protiv toga se sada prosvjeduje u Nizozemskoj. Naravno da svi trebamo težiti postupnom uvođenju zelenih tehnologija u promet i gospodarstvo, svi želimo zdraviji i čišći okoliš, no način na koji globalističke strukture žele provesti implementaciju zelenih politika vrlo je opasan. Radikalne klimatske agende nastoje se iskoristiti kao poluga tzv. Velikog reseta koji donosi stapanje najgorih dijelova komunizma i kapitalizma. S radikalnim guranjem zelenih politika i stavova o tome kako je svako nove dijete nova tona ugljičnog dioksida Europa nema budućnost. Kao što nema budućnost ni s genderističkim perverzijama. Posljedice protuživotne politike Zapada već su danas jasno vidljive. Zapad izumire, i događa se velika zamjena stanovništva. To je put u kaos. Bez povratka kulturi života nema rješavanja zapadnih problema. Gdje nema života – nastupa smrt.