Eduard Petranović novinar je i kolumnist, stručnjak za medije i komunikacije i doktorand na Sveučilištu Sjever. Za sebe kaže da je antinovinar i davnih dana odlučio je da mu više nikada neće biti teško pa živi od zabave. Radio je kao menadžer u renomiranim tvrtkama gdje je, kako kaže, shvatio da je i antimenadžer. Srednjoškolsko obrazovanje mu je tehničke struke i tu vidi svoju budućnost po izvršenju svoje misije razotkrivanja licemjerstva. Na prvom mjestu mu je obitelj a voli sport i hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Ugledni je i iskusni ekspert za podvodni ribolov te je jednom ulovio brancina.
Što vas je dovelo do toga da ste počeli propitkivati mjere i odluke vlasti u začetku korona ludila?
Danas se, s nekim već relativnim odmakom, i ja moram zamisliti nad ovim pitanjem. Mislim da je sve skupa splet različitih okolnosti i općenito nekakvog životnog puta do 2020. godine. Vrlo rano sam ušao u svijet medija, biznisa, politike, počeo pratiti i komentirati društvene fenomene.
Sve je to doprinijelo da sam vrlo brzo mogao pretpostaviti u kojem smjeru kreće ono što se događalo narednih godina. U jednom periodu života jako sam zagrizao za proučavanje zaboravljenih temelja liberalizma, slobode, diktature, odnosa države i pojedinca… Kad je krenulo ludilo pandemijskih mjera, stečeno iskustvo i spoznaje dali su mi blagoslov i prokletstvo da bez zadrške stvorim mišljenje i stav te pretpostavim da sve ono što govore, pišu, nagađaju i određuju institucije, birokrati i politika oko pandemije ne može biti ispravno. Na moju, ali mislim i na žalost većine svjetske populacije, bio sam u pravu.
Koliko su toj odluci doprinijeli iskustvo rada u medijima?
Kao što sam gore napomenuo, svakako jesu, ali nije ni toliko bilo presudno. Iskustvo koje imam „iznutra“ što se tiče funkcioniranja medija zasigurno mi je dalo mogućnost kritičkog stava. Jer znam tko i kako kroji uredničku politiku, kako funkcionira hijerarhija na razini – financijeri – direktori – urednici – novinari…
Što je uzrokovalo nepovjerenje prema medijima od strane građana? Neprofesionalnost, potkupljivost, nešto treće? Kakva je uloga mainstream medija danas u Hrvatskoj?
Dovoljno je otvoriti moj Facebook profil da biste u roku jedne minute dobili odgovor na to pitanje. Sve što ste naveli u pitanju jest točno. Online mediji su u lovu na zaradu koja je unazad nekoliko godina ovisila o klikovima te su otišli u žestoki „treš“, senzacionalizam, novinarstvo na razini maloumnih adolescenata koji ispoljavaju frustracije objavljujući gluposti.
Kad se na to doda općenito težak opstanak nekog medija na tržištu pa je uz vrlo šturu analizu lako iščitati i koji poduzetnici ili političari „podupiru“ koji medij, jasno je zašto je povjerenje izgubljeno. Mainstream mediji žive direktno od države, odnosno od državnih tvrtki koje se na ovaj ili onaj način „oglašavaju“ u tim medijima. A što se tiče famoznih „klikova“, direktori danas uvjeravaju urednike i novinare da žive od toga pa novinari rade sve za običan klik. No, lažu im.
Mislim da se taman u nekom zenitu iskvarenog novinarstva pojavila svjetska pandemija, kako god ona nastala i sve skupa bilo je osuđeno na katastrofu kakvu smo imali. Medijima u stanju kakvom jesu uvaliti takav vrući krumpir mogao je netko jako, jako, jako moćan i sposoban.
Kako definirate slobodu i pravo izbora? Živimo li u svijetu gdje su te vrijednosti samo privid?
Živimo u svijetu gdje se sloboda uzima zdravo za gotovo. To smo sve vidjeli u posljednje 3 godine. Definitivno se potvrdilo da se sloboda jako, jako teško stječe, a u tren oka gubi.
Također je problem koji je na koncu za posljedicu imao eksploziju diktatura činjenica kako liberalizam nije zaživio na Zapadnom svijetu, koliko god se birokrati iz Bruxellesa u to kunu.
Ni u teoriji, niti u praksi, nije zaživjelo temeljno poznavanje slobode govora, rada, kretanja, življenja… Liberalizam se kod nas konkretno smatra ljevičarskom ideologijom, što jednostavno nije. Ljevičari su za moćnu državu, uplitanje birokratskog aparata u svaku poru društva i gušenje slobode govora neistomišljenika, iz njihovog aspekta to su desničari i malobrojni, istinski liberali.
Kad društvo nedovoljno poznaje pojam slobode i prava pojedinca naspram politike i njihovih institucija, dobijete to što dobijete.
Gdje su u posljednje tri godine nestali liberali odnosno zašto se nisu borili za slobodu i pravo izbora onda kad je zaista bilo potrebno?
Nastavno na prethodni odgovor. Liberali su pokazali svoje pravo lice. Od svih i svega s kojima sam se sukobio u posljednje tri godine, najviše kritike i najmanje milosti imam za „liberale“. Oni koji se godinama busaju u prsa slobodom pojedinca, vrište za slobodu govora, razno-raznih manjina i slično, u vjerojatno jedinom stvarnom životnom trenutku kad su mogli živjeti ono što u javnom prostoru zagovaraju, takvi su šaptom pali.
Nakon svega što smo vidjeli, više cijenim poštenog komunistu, nego liberala koji je šutio dok ljudi nisu smjeli raditi, kretati se, živjeti…
Kako ocjenjujete reakciju društva na tretman kojim je tretirano u zadnje tri godine? Jesmo li se mogli/trebali bolje postaviti naspram odluka vlasti?
Uz sve negativno što smo svi skupa proživjeli i preživjeli, što neki nažalost i nisu preživjeli, iz kaosa možemo razaznati i puno dobrih stvari. Ja sam tako istinski ponosan i sretan što živim u Hrvatskoj, zadovoljan sam nakon svega što nas trpaju u koš s „balkancima“, zaostalim narodima i slično.
Čini mi se da smo upravo takvi kakvima nas godinama etiketiraju ispali puno pametniji, hrabriji, s puno više kičme i petlje nego bogati i „razvijeni“ zapadni narodi i političari.
Mislim da nas je iz potpunog mraka, u Hrvatskoj i npr. Bosni i Hercegovini, izvukao taj neki dišpet, vjerojatno i krvavi rat koji smo prošli za slobodu i što u nekim prijelomnim trenutcima nismo dozvolili da se pređe Rubikon i da svi skupa odemo u provaliju.
Kod nas je društvo još „konzervativno“ što se tiče nekih obiteljskih vrijednosti i prvenstveno mislim u odnosu prema djeci. Tako da je jedan od prijelomnih trenutaka kod nas kad se pokušalo ići na djecu, obavezna testiranja, maske i na koncu najave obaveznog cijepljenja djece.
Tu je prekipjelo i onim tvrđim sljedbenicima „epidemioloških mjera“ ili pak onim najinertnijim građanima, koji su smatrali da ih se sve oko njih ne tiče pretjerano, dok im nisu došli po djecu.
Ne slažem se s onima koji zasluge za to što nismo postali Australija, Austrija, Njemačka i slične totalitarističke zemlje vide u nekoliko moćnih pojedinaca ili javnih lica.
Zasluge vidim u ovima s početka odgovora na ovo pitanje. U narodu koji je rekao : “Dosta!”, u malim ljudima koji su izašli na ulicu. Nisu političari hrabri a niti ludi te vrlo dobro prate signale s ulice. Ne boji se Plenković Gordana Lauca nego 100 000 ljudi pred Banskim dvorima.
Poznati ste po svojim ciničnim komentarima, kojima redovito dovodite do apsurda kvalitetu rada mnogih medija. Zašto ste se odlučili na takav pristup umjesto na klasičnu kritiku, kroz ozbiljne tekstove i komentare?
Kao vrlo mlad sam napisao vrlo veliki broj ozbiljnih, kritičnih kolumni, napisao neke istraživačke tekstove i radove. No, osim što me život vodio kako me vodio, shvatio sam da suhoparne tekstove malo tko čita. Jedan meme uradak na fejsu od dvije rečenice ima moćniju i jaču poruku nego kolumna od dvije stranice u Večernjem listu. To sam sto posto siguran.
Tome je naravno doprinijelo ono što smo na početku intervjua spomenuli, nepovjerenje (potpuno opravdano) u medije, tako da su članci postali više predmet sprdnje, nego nešto što bi trebalo detaljno iščitati i o tome promisliti.
Kažete da niste stekli veliku popularnost tzv. ozbiljnim novinarstvom. Možete li onda reći kako se postaje novinarom u mainstream mediju? Je li potrebno imati radove, kvalitetu i stil pisanja, posjedovati novinarsku etiku ili je nešto drugo u pitanju?
Ovako malo konkretnije, ja sam u Večernji list došao uz preporuku tamošnjeg dugogodišnjeg kolumnista koji je cijenio moj rad. Prije toga sam poslao otprilike 5 otvorenih molbi u taj list, na koje nisam dobio nikakav odgovor. Tad je vladala politika da je teško ući u nešto što se smatralo priznatim medijem, ali i teško izletjeti iz istog. Danas je pak situacija u medijima takva da se novinari vrte kao na traci – prima se svakoga, a potpuno je nebitno koga i kakvoga. Bitno je da se kotač okreće, da se članci vrte, da se odrađuju šihte kao na blagajnama i, još važnije, da se uvijek ima nekoga za odraditi PR za državne tvrtke. I ovako nevezano, ali opet vezano, čovjek koji je mene doveo u Večernji list i kojega sam najviše cijenio kao ostatak ostataka objektivnog pisanja danas sa mnom ne razgovara – pogodite zbog koje teme…
Stalno nam se nameću Teme (covid kriza, rat u Ukrajini, klimatske promjene,…) koje okupiraju medijski prostor te za sobom ostavljaju mnoga neodgovorena pitanja jer se jedna Tema naprasno zamijeni nekom drugom (odgovornost za neučinkovitost cjepiva, profitiranje određenih sila na ratu u Ukrajini, uvođenje novog termina – klimatske promjene umjesto globalnog zatopljenja). Hoćemo li na njih ikada dobiti odgovor na njih? Koje potencijalne probleme za prosječnog čovjeka otvaraju sve ove krize?
Mediji su danas sami za sebe mač s dvije oštrice. Dok s jedne strane iskorištavaju moć da diktiraju tempo politici i društvu, u isto vrijeme sami sebe urušavaju jer se ljudi okreću alternativnom pristupu informacijama. Stvarno je malen broj ljudi, mislim da su to naši stariji sugrađani, koji uzimaju zdravo za gotovo ono što im se servira putem klasičnih medija. Većina se ipak snalazi na druge načine, više se vjeruje u inforamcije koje se pronađu na nekoj alternativnoj platformi, koje se čuju u nekom podcastu, nego što piše na portalima ili kaže na televiziji. Ono što također održava medijima glavu iznad vode, a vidim da niste spomenuli u pitanjima, jesu famozni fact-checkeri. Kod nas je to Faktograf. Oni uvelike onemogućavaju da se ljudi informiraju putem društvenih mreža jer jednostavno suzbijaju vidljivost nepoćudnim ljudima i informacijama.
Što smo mogli naučiti općenito o društvu u zadnje tri godine? Koje pouke bi običan čovjek trebao izvući iz minulog razdoblja?
Mislim da smo svi skupa dobivali previše pouka i preporuka od strane razno-raznih stručnjaka, znanstvenika, novinara, političara i drugih šarlatana.
Ne želim nikome ništa savjetovati, ali mogu reći sam za sebe. Izvukao sam pouku da se sloboda ne smije uzimati zdravo za gotovo, da je nepovjerenje prema državi i medijima apsolutno opravdano, da se treba okrenuti sam prema sebi što se tiče samodostatnosti i otpornosti prema birokratskom aparatu te, ukoliko si u mogućnosti, pomoći najslabijima u društvu odnosno onima koji nemaju nikakvu mogućnost obraniti se od birokratskog nasilja.
Za kraj, jedno pitanje o AI. Alati umjetne inteligencije imaju potencijal postići ono što već dugo nismo vidjeli u medijima a to je prenošenje gole informacije, neobojane mišljenjima vlasnika medija ili neke političke opcije. Hoće li novinarstvo razvojem umjetne inteligencije, koja se može upotrijebiti za pisanje članaka, izgubiti svrhu? S obzirom na te mogućnosti, kako vidite budućnost novinarstva?
Novinarstvo je izgubilo svrhu, prosta činjenica je ta da me vi ne biste intervjuirali zbog mog rada u medijima, kakav god bio, nego to radite zbog mog trolanja na Facebooku (i zadovoljan sam da je tako). Alati umjetne inteligencije su veliki i moćan alat. No kad spominjete objektivno i neobojano prenošenje informacija niste u pravu. To je nemoguće jer AI programiraju ljudi, prvenstveno ovo što se kod nas koristi radi na principu „učenja“ informacija koje su već javno dostupne u medijima. Ako su javno dostupne u medijima, znači da su podobne, odobrene od fact checkera, urednika, političara, finacijaša…
No AI je, ponavljam, odličan alat jer vam je to kao da imate npr. diplomiranog studenta Filozofskog fakulteta u jednoj ladici, u drugoj ladici imate programera koji vam u jednoj minuti može raspisati kod za izradu računalne igrice, a u trećoj pak ladici imate prevoditelja koji perfektno prevede zambijski jezik na hrvatski.
To je jako korisno.
No ne zaboravite da to rade ljudi. Išao sam testirati i potpuno je jasno da je obojan.
Npr. hrvatska verzija vam kaže da „nije u mogućnosti pisati uvredljive komentare kontra religija“ ako ga pitate da vam napiše vic o Muhamedu. Kad ga zatražite da napiše vic o Isusu Kristu, napisat će vam vic.
Ako zatražite pjesmicu o Tomislavu Tomaševiću ili Josip Brozu, dobit ćete pravu koračnicu. Ako zatražite pjesmu o Tuđmanu, dobit ćete upozorenje da je on kontroverzna povijesna ličnost i slično… Prema tome, prosudite sami.
Autori stranice Trijumvirat zahvaljuju Eduardu na vremenu, mišljenjima i stavovima koje je pristao iznijeti. Nadamo se da ovo nije jedini put da ćemo surađivati a svim našim čitateljima zahvaljujemo na čitanju te se nadamo da su u našem sadržaju pronašli nešto korisno za sebe.
Intervju vodio: Kristian Bakić
