–Kad ste doputovali, Ela, kako ste se smjestili, koliko ostajete? -Provali iz Ervina dugo suzdržavana banalnost. Izrekao ju je da sam sebi napakosti, da se ponizi, da konačno upadne u tu depresiju koja cijelu večer obilazi oko njega, tražeći do njega pristup kao da on nije sam njen, oduvijek.

Dalibor Cvitan, Polovnjak

Klaićev rječnik navodi kako je banalan riječ francuskog podrijetla čije značenje podudara s izrazima poput opći, svagdanji, običan, neznatan, otrcan, prost i neukusan. Vodeći se okvirima te definicije, nije kontroverzno zaključiti kako  danas banalan sadržaj ispunjava većinu našeg kulturnog i medijskog prostora. Copypaste novinarstvo je uzelo tolikog maha da već po strukturi članka možemo pretpostaviti postojanje engleskog izvornika, u polju umjetnosti vjerujem da vam se dogodilo da vam djela predstavljena kao vrhunska ostavljaju dojam  rada entuzijastičnog devetogodišnjaka na satu likovnog… Ma zapravo nema potrebe dalje navoditi primjere. Znate i sami. Liberalna tolerancija se pretvorila u apatiju i prelila u sve sfere društva. Počeli smo si lagati da nije moguće odrediti što je dobro i lijepo, pa se zato naš javni misaoni prostor guši u smeću. De gustibus non est disputandum, reče muha i krene prema svom poslovičnom obroku.

Možda je obezvrjeđivanje čavrljanja (hrvatski izraz koji mi ostavlja dojam najbližem onom engleskom small talku) dijelom reakcija na tu silnu poplavu banalnosti u svakodnevnom životu. Moderan čovjek se instinktivno zatvara pred drugim u strahu od dodatnog pretrpavanja besmislom.  No s druge strane, korijenje tog fenomena možemo pronaći i u jednom puno mračnijem izvorištu. Tako u književnosti, filmu i televiziji već postoji duga tradicija isticanja vlastite kognitivne nadmoći kroz ponižavanje tuđih  inferiornih retoričkih sposobnosti i dometa. Glavni lik takvih djela je arhetip frustriranog intelektualca koji u cijelom nizu scena, nekad duhovito a nekad neduhovito, ukazuje na mane i glupost sugovornika, društva, prolaznika, žene, kupca u trgovini ili člana obitelji. Pa i kad taj glavni lik okrene oštricu kritike prema samom sebi, gotovo uvijek se ruga svojoj nemoći, a gotovo nikad svom svjetonazoru. Riječ je o obrascu lika kojeg možemo pronaći u knjigama Bukowskog i Houellebecqa, dok  se među domaćima djelima Krležin Na rubu pameti izdvaja kao reprezentativan primjer. Cvitanova duologija o fiktivnom doktoru sociologije Ervinu Lakošti, sastavljene od romana Polovnjak i Ervin i luđaci, opasno konkurira prethodno navedenom. Filmovi Woody Allena isto često pate od takve perspektive, a moguće najgori primjer takvog sentimenta jest cjelokupna premisa, izvedba i duh serije Teorija velikog praska. Ali zašto je toliko loše da Sheldon Cooper ponižava svoju susjedu konobaricu radi njene neukosti i inzistiranju na površnim temama razgovora te da se pritom razmeće svojim znanjem? Zašto trpjeti kod sugovornika nešto što percipiramo banalnim ili glupim? Zašto tolerirati čavrljanje?

Kao odgovor možemo razraditi nekoliko argumenata.

Prvi se nameće kao zadan ako promislimo o samoj naravi razgovora. Naime, razgovor je legitimno okarakterizirati kao vještinu. A odlika je vještine da teži cjeloživotnom usavršavanju te da, pored prakse, sadrži i jednu teorijsku komponentu u vidu postojanja pravila. Ta pravila razgovora su do neke mjere u civilizaciji bila uvijek očita, no ostaje otvoreno pitanje koliko će nam ih ovo pretjerano korištenje modernih tehnologija zakriti. Kao temeljno pravilo naglasio bih; poštuj sugovornika! To poštivanje izrazi adekvatnim govorom tijela, stisni čvrsto, ali odmjereno njegovu ruku i pokaži izrazom lica kako ima tvoju pažnju. U dobrom razgovoru je nužno prisutan sokratovski princip; sugovornici sudjeluju u rađanju istine koja nadilazi partikularne motive s kojim su u razgovor ušli. Raduj se novootvorenoj perspektivi i pažljivo slušaj, a kombinacijom blagosti i velikodušnosti ispravljaj tuđe pogreške. Kako je ljudima drukčije dano, drukčije će i davati. Postoje maheri i eruditi s kojima možeš prozboriti o broju tema jednakoj broju poznatih galaksija, dok će drugima, iz razloga stidljivosti ili raznolike ograničenosti, maksimalan doseg  biti loše sročeno prepričavanje vremenske prognoze. Ali to nimalo ne mijenja tvoju obvezu iskazivanja poštovanja i iskazivanja vještine koju si dosad stekao. Možemo reći kako poštivanje sugovornika u ovom kontekstu  paralelno predstavlja i ekvivalent i produžetak kršćanske ljubavi prema bližnjem. Pa pokušajmo proširiti našu ljubav i prema onima koji nam ne predstavljaju izvor zadovoljstva; sigurno je da ta osoba ne bi pričala tako depresivno iscrpljujuću priču da zna za bolje. A ako ti je razgovor nesnosno dosadan, čestitke! Dobio si svoju arenu unutar koje imaš priliku vježbati pažnju, baš kao što su gladijatori davnih vremena vježbali svoje vještine u borbi. Da ovdje parafraziram jednu davnu izjavu Sama Harrisa; dosada ne postoji, ona je samo odsustvo pažnje. 

Drugi argument u prilog čavrljanja proizlazi iz još jedne zakonitosti prisutne unutar razgovora; načelno (a valja napomenuti da načela znaju imati iznimke…) govoreći, razgovori imaju svoj prirodan tijek i tendenciju postupnog produbljivanja. Prvi kontakt i površno poznanstvo u ljudima izaziva nelagodu pri otvaranju sugovorniku; uzrok je činjenica da osoba svoja promišljanja o temama poput uređenja društva, naravi svemira, svrsi postojanja ili stavu prema Bogu, često odlaže u intimnije dijelove vlastitog bića i razumljivo je da ih želi očuvati u privatnosti nasuprot stranca.  Upravo ovdje  naizgled banalna čavrljanja poprimaju ulogu notnog ključa koji dopušta započinjanje daljnjeg glazbenog zapisa; sugovornici stječu međusobno povoljnu prvu sliku u lakšim temama, i tako se s izvjesnim pouzdanjem kreću prema kompleksnijim. U svakom sitnom čavrljanju o provedenom danu krije se klica nezaboravnog razgovora o tome zašto taj dan jest. Zato izbjegnimo ciničan stav prema nezgrapnim ili usputnim pokušajima drugih da komuniciraju s nama; riječ je o formi uskraćivanja koja ne priliči vrlini. 

Nadalje, nužno je spomenuti inherentnu vrijednost svakodnevnih ili banalnih tema koje su prisutne u čavrljanjima. Doručak, ručak, večera, zubobolja, kvaliteta putovanja, popravci bicikla, rođakov novi posao…. Sve to funkcionira kao dobar podsjetnik na materijalnu dimenziju našeg postojanja. Priča o povoljnijim cijenama u trgovini i najboljoj boji za bojanje ograde stvara dobru protutežu nasuprot bježanju u beskrajnost velikih apstrakcija. Ne treba odletjeti glavom u nebesa, barem ne prije svoga vremena i sigurno ne s ostatkom tijela ostavljenim živim na zemlji.   No kako je želja za beskonačnim i idealnim u čovjeka vječito jaka, svakodnevica predstavlja  bojište oštrih tenzija tijela i duha  koje, u svojem cjeloživotnom trajanju, mogu predstavljati nepresušno vrelo humora. Tako je primjerice već spomenuti Woody Allen jednom izjavio kako ne želi živjeti vječno u srcima svojih sunarodnjaka, već da želi živjeti vječno u svome stanu. Meni jako duhovita rečenica, ali zašto? Pa kad bih se prihvatio tog  nezahvalnog zadatka analiziranja humora, rekao bih da je riječ o tome što je Woody na jednu jako „tešku“ temu poput straha od nepostojanja nasuprot  misterija smrti nudi razrješenje u vidu izuzetno „lakog“ iliti banalnog scenarija, što  vječno boravljenje u vlastitom stanu svakako je. Tako da micanje banalnog  često predstavlja micanje smiješnog i poletnog. 

U konačnici, osvrnuo bih se na  štetu koju trpi duh osobe koja prezrivo odbacuje čavrljanje pod implicitnom izlikom vlastite intelektualne nadmoći. Ako netko odbacuje komunikacijske pokušaje drugoga radi zahtjeva uloge intelektualca kojeg misli da utjelovljuje, on postupa dijametralno suprotno idealu kojeg navodno zastupa. Svrha  naše inteligencije je da nas približi boljem razumijevanju stvarnosti, a pri razumijevanju i naoko mali i beznačajni detalji u sebi sadržavaju odraz onog općeg. Pa ako su prema Šimiću pjesnici čuđenje svijeta, zadatak je intelektualaca da ih smjerno prate. No umjesto da izrazi čuđenje i zahvalnost zato što se uopće nešto događa, naš Sheldon Cooper ili naš Ervin Lakošta je odlučio izraziti zgražanje zbog toga što se nešto ne događa po njemu prihvatljivim kriterijima. Umjesto puta poniznosti i divljenja nad sveukupnom kreacijom, bira se put oholosti gdje se jedino možeš diviti vlastitom egu. A odaberemo li takav put, frustracije će se samo nastaviti nizati kada postupno počnemo shvaćati da naše malo ja ne može obuhvatiti beskonačne čežnje našeg srca. Pažnju moramo usmjeriti u ljude pored nas i u Boga iznad nas, inače ćemo stagnirati i propadati u vlastitoj kaljuži. Inteligentan čovjek koji se iz oholosti odvojio od svoje braće nalik je na napuštenu knjižnicu koju, u odsustvu posjetitelja, grizu moljci i prekriva prašina. Uzaludno je sve znanje koje nije iskorišteno na dobro. I zato je teško razlikovati obrazovanog i načitanog učenjaka koji bujicom riječi ponižava  svog manje upućenog sugovornika  od trenera  koji je u ringu odlučio premlatiti osobu koja je došla na svoj prvi trening boksa. U oba slučaja su egomanija i nasilje zajednički nazivnici, a jad i bijeda jedini ishodi.

I tako je s ovim  moja mala obrana čavrljanja završena, pa mi se čini prigodno umjesto zaključka jednostavno upitati:

Kad ste doputovali? Kako ste se smjestili? Koliko ostajete?