Potjecao je iz plemenita aristokratska roda, isticao se mirnom ćudi i poštenjem – piše opet Plutarh – a kao državnik nije postupao tako da stekne obljubljenost ili slavu, već prema svojem najboljem uvjerenju otvoreno i pravedno. Njegov nam se lik nije sačuvao, ali ga dobro opisuje ova zgoda. Na dan ostracizma zaustavio ga je na ulici neki nepismeni građanin i zatražio od njega da na crijep napiše Aristidovo ime. Ovaj je to uradio i upitao: “A poznaješ li toga čovjeka?” Građanin je rekao da ga ne poznaje. “Pa što onda imaš protiv njega?” “Uglavnom ništa, samo mi se ne sviđa što se govori da je toliko pravedan.”
Vojtech Zamarovský, „Grčko čudo“
Kakva anegdota! No prije nego što se osvrnemo na nju, red je navesti dostupne informacije o Aristidu, Lizimahovom sinu, koji je još za života stekao nadimak Pravedni. Rođen u relativno uglednoj atenskoj obitelji u drugoj polovici 6. stoljeća prije Krista, njegova životna putanja koincidirala je s početkom grčko-perzijskih ratova i uspona njegove Atene kao velesile Grčke i istočnog Mediterana. Povjesničari su zabilježili da je Aristid tome doprinio vodeći pripadnike svoga atenskog plemena u bitci kod Maratona 490. g. pr. Kr., prvoj velikoj pobjedi Grka nad perzijskom invazijom na njihov poluotok. Potom se svojim političkim djelovanjem prometnuo u jednog od vodećih pripadnika konzervativne frakcije atenske politike, koja se zalagala za održavanje naglaska na razvoj kopnene vojske. Njegov politički protivnik brzo postaje Temistoklo, čiji pobornici vide budućnost u pretvaranju Atene u pomorsku silu. Međusobni politički obračuni navedenih strana kroz 80-e petog stoljeća prije Krista dovode do pobjede Temistoklove koncepcije i Aristidovog izgona iz grada ostracizmom sredinom tog desetljeća. Sam ostracizam je bilo sredstvo atenske demokracije u kojem bi građanstvo moglo izglasati progon nekog istaknutog pojedinca na dulji vremenski period. Pod tu mjeru bi često potpali uglednici za koje je procijenjeno da imaju potencijala postati tirani, ali i oni koji su izgubili bitku unutar pojedinih političkih previranja. Pa je tako došlo do situacije da su Atenjani odlučili osuditi na izgnanstvo čovjeka kojeg je povjesničar Herodot nazvao najboljim i najčasnijim među svim Atenjanima.
Jedan drugi povjesničar, Plutarh, je zabilježio uvodnu scenu ovog teksta, koja se odvila na dan glasovanja o ostracizmu. Pošto mi ljudi najbolje učimo kroz primjere, pojavljuje se prostor da kroz Aristidov primjer utvrdimo lekcije koje većina današnjih obrazovnih institucija jednostavno nisu u stanju dati. U potrazi za tim lekcijama, promotrimo Aristidov odnos prema vrlini. Kako ju je on održavao tijekom života? Kako je ona oblikovala njegov život? Za odgovor na ta pitanja bit će nužno koristiti se zdravorazumskim pretpostavkama koje bi osvijetlile mrak koji nastanjuje prostor između zabilježenih činjenica života tog antičkog junaka. Drugim riječima i na drugom jeziku, u nedostatku njegovih intimnih dnevničkih zapisa, nužan je educated guess.
Kako se doima iz priloženog, Aristid je bio iskreni atenski domoljub koji je riskirao život za svoju domovinu te se borio na bojnom polju za nju. Iako je u više navrata bio bitan gradski službenik, nikad svoje ime nije izložio poruzi, bilo radi nelegalnog bogaćenja ili pak radi sudjelovanja u korupcijskim skandalima. Radio je na boljitak svoje domovine, i zalagao se za politike koje su njemu izgledale kao najbolje za ostvarenje takvog cilja. Možemo reći da je Aristid provodio u djelo onu slavnu Ulpijanovu definiciju pravednosti kao trajne i postojane volje da se svakom da ono što mu pripada. Ali vrlina ne trpi dugo prazan klub te brzo nestaje iz čovjekovog srca ako nije popraćena sebi jednakima; Aristid je pored pravednosti morao odgajati i volju usmjerenu na umjerenost, hrabrost i mudrost. Slab će biti tvoj doprinos pravednosti u gradu i državi, ako prethodno nisi barem djelomice savladao svoje strasti i nagone jer će ti u protivnom njihovo zadovoljenje uvijek predstavljati jedinu motivaciju. Bez hrabrosti, pravednost postaje tihi šapat koji nestaje u žamoru nepravde kojem pali svijet neminovno naginje. A mudrost je nužna da razluči pravednost od njenih suprotnosti; promotrite koliko se, samo u našem vremenu, gluposti i nepravde promiče pod pokretima koji se u svojoj propagandi koriste riječi poput pravde ili pravednosti.
I tako Aristidov život prolazi u razvijanju navedenih kvaliteta, suzbijanju vlastitih slabosti i odgovornom služenju vlastitom narodu kad ga, kao zrelog muškarca u pedesetima, zatekne najveći izazov u životu. Temistoklo je pobijedio i atenska demokracija se odlučila preorijentirati na mornaricu. Rizik građanskog sukoba nalaže da se gubitnička stranka izloži progonu kroz ostracizam. Na atenskim ulicama vjetar razmeće glasine o neminovnom usponu jednih i padu drugih. Taj isti vjetar Aristidu puše u lice dok se on dostojanstveno ide susresti sa svojom sudbinom u skupštini. Putem nalijeće na njemu nepoznatog građana koji želi glasati za njegov progon iz čistog osjećaja zlobe. Građanin prezire standard kojeg je mu je ovaj nametnuo; ako zaista postoji jedan pravednik u cijelom tom prokletom gradu, kako može pravdati vlastite mane uz izliku da nije ništa gori od drugih?
–Ne, ne, ne– pomišlja naš nabrušeni građanin– ljudi su kvarljiva roba a pošten čovjek može biti samo kvarnjak čije kombinacije još uvijek nisu otkrivene! Tjeranjem Aristida oslobodit ću grad od licemjera koji sa svojim lažnim primjerom maltretira male ljude koji se jednostavno pokušavaju snaći u svijetu gdje ih veliki gaze.
A kakvi su se procesi odvijali u Aristida dok je dobio zahtjev da napiše vlastito ime? Zamislimo lice iznenađenog čovjeka plemenitih crta koji raširenih očiju gleda u čudu. Potom se pojavljuju naznake grča i gađenja, oči se stišću i obrazi ih prate. – Pa zar su sva moja desetljeća služenja prah i prašina ovom čovjeku? Nezahvalnost Atenjana ne zna kraja ni granica! Zar sam svoj život protratio služeći kakvoj razbojničkoj bandi koja za odanost nije nikad ni čula?- Crne misli prodiru i tjeskoba steže. Paralelno raste i bijes te Aristid shvaća koliko ga svrbi da rukom dotakne držak mača, istog onog koji je sasjekao tolike Perzijance na Maratonskom polju. Hoće li prvi put biti iskorišten za ubojstvo sugrađanina?
No onda nastupa brz obrat. Blagoslovljeni uvid ili epifanija koju su Grci stari prepoznavali kao nebeski dar. Aristidove oči su se opet raširile, blagost mu je obuzela dotad uznemireno lice. Pojavio se i osmijeh, širok i iskren. Aristid uzima glinenu pločicu i piše svoje ime. Vrlo skoro saznaje rezultate glasovanja, čuje svoje ime te odlazi u progonstvo od voljenog grada.
Može se reći da je Aristid sačuvao svoju vrlinu u kriznom trenutku zato što je shvatio njenu paradoksalnu narav. U zemaljskim uzročnostima ona se uvijek nalazi u unatoč, a nikad u zbog. Hrabrost ne bi bila hrabrost ako bi predstavljala nešto lako i svakodnevno. Pravednost također; slab bi Aristid bio pravednik kada bi svog nepismenog sugrađanina uskratio za njegovo pravo glasovanja ili okrutno kaznio za puku zlobu i moralnu glupost. Njegova mudrost bi također bila oskudna ako nije prepoznala općeljudsku sklonost za podređivanje razuma emocijama i strastima. Aristidova dužnost je da navedenu sklonost primijeti i pokuša ju otkloniti ako je to moguće. Ako nije, on ovisno o situaciji mora djelovati, suditi i praštati drugima koji su podlegli toj urođenoj greški ljudskog uma. U životu čovjeka koji teži prema vrlini, nema mjesta za frustracije i ogorčenje nad lošim odlukama drugih. Boravak u moralnoj manjini ne može biti valjan razlog za proklinjanje većine koja ga je tamo smjestila. Jer izvanrednost je neizostavna odlika velikih djela, a vrlina ne boravi tamo gdje nema odricanja i žrtve. Pet stoljeća poslije Aristidova vremena, jedno uspinjanje po via Dolorosi je pouku prethodne rečenice uzdiglo do razine božanskog imperativa.
Također, sve sporedne nagrade koje dobivamo radi našeg poštenja, hrabrosti ili mudrosti ne smiju biti glavni motivator naše težnje za vrlinom. Zadovoljstvo uvijek moramo pronalaziti u njoj samoj. Jer druge nagrade su varljive i kratkog vijeka. Dobro djelo često dovodi do dobrih posljedica, ali nekad prolazi ispod radara ili dovodi do izvrgavanja ruglu, a vrlo rijetko i pokapa. No različiti ishodi ne umanjuju nužnost činjenja dobrog djela. Aristid je uvijek bio pošten i radio ono što je smatrao najboljim za Atenu, pa ga je to u različitim dijelovima života dovelo do slave i privilegija, ali i do samotnog progonstva u divljini ruralne Grčke.
Možemo ponešto pretpostaviti i o Aristidovom ponašanju u progonstvu. Okvirno je imao opciju izabrati između dva temeljno suprotstavljena stava koja se logikom ljudske psihologije nameću. Ili kao što popularan internet meme kaže; u tebi su dva vuka koja se uvijek bore, a pobijedit će onaj kojeg odlučiš hraniti. Tako se naš Aristid mogao prepustiti očaju i postupno svoje ideale zamijeniti nihilizmom i zazivanjem Hada da ga ovaj što ranije uzme pod svoje. Alternativno, mogao je ostati vjeran Ateni i u dobrom duhu, koji je krasio njegov cjelokupni život, podnositi trpljenje i nastaviti život u vrlini. Pa ako ga se sjete, sjete se, a ako ne, nikom ništa.
Ima li ova priča epilog? Možemo li pretpostaviti kakav je stav Aristid zauzeo u predvečerju svog života? Zabilježena povijest nam izgledno daje odgovore. Godina je 479. prije Krista i golema je grčka vojska utaborena, nasuprot još većoj perzijskoj vojsci, kod grada Plateje. Temistoklovo inzistiranje na snažnoj mornarici je donijelo ploda prethodne godine kada su Grci u pomorskoj bitci kod Salamine uništili dobar dio perzijskog brodovlja cara Kserksa. No, druga perzijska invazija Grčke nije u potpunosti zaustavljena jer se u njoj i dalje nalaze brojne perzijske kopnene trupe predvođene generalom Mardonijem. Većina grčkih gradova je donijela svoju vojsku i znaju da im je potrebno sve njihovo vojničko umijeće kako bi porazili ovog moćnog neprijatelja. Koalicijskom vojskom zapovijeda Spartanac Pauzanije, a unutar nje atenske trupe predvodi jedna gorda figura čija se sijeda brada na daljini jedva razabire pored hoplitskog šljema i oklopa. Atenjani su se još jednom sjetili svojeg slavnog vojskovođe Aristida i on se još jednom odazvao.
Uskoro kreće bitka koja će odlučiti pitanje slobode svih grčkih gradova. Aristid Pravedni primjećuje perzijske strijele kako tamne nebo i na licu mu se pojavljuje širok osmijeh.