Konzervativci vjeruju da postoji trajni moralni poredak. Taj poredak je stvoren za čovjeka, a čovjek je stvoren za njega: ljudska priroda je stalna, a moralne istine su trajne.

Russell Kirk, „Politika razboritosti“

Frustrirajuće je biti desni birač u Hrvatskoj. Riječ je o egzistenciji popraćenoj  redovitim razočarenjima, osjećajem prevarenosti i  posljedičnom skepsom prema  političkim opcijama koje nominalno zastupaju tvoje stavove. Kod njega se uobičajeno formira obrazac glasovanja gdje izbor funkcionira kao odabir manjeg percipiranog zla u odnosu na veće ili kao glas za opciju koja će se naći utopljena od strane Belgijanca čije ime oživljava u javnosti sezonski pred svaki praznik demokracije. No dok se nešto ne promijeni, tako je kako je. Treba se snaći i u zadatim parametrima donijeti najbolju odluku za Hrvatsku. Odluku koja će rezultirati pravedničkim mirnim snom našeg izmučenog desnog birača u noći sa srijede na četvrtak. Zato predlažem  da on podvrgne svoj izbor na izborima kriteriju sadržanu u prvom konzervativnom načelu Russella Kirka, citiranom u uvodu ovog teksta.

Usputno rečeno, ako ovaj tekst jedino u čitatelju izazove  želju za raspravu o politološkim definicijama i uzburka njegove klasifikatorske strasti, smatrat ću ga teškim promašajem. Zato napominjem da će se riječ “konzervativac” ovdje koristiti isključivo u kontekstu osobe koja poštuje navedeno načelo u svojim promišljanjima i djelovanju. A djeluje mi da ju je i sam Kirk tako percipirao. Tako da ste svi vi prozvani i samoprozvani desničari, ekstremni i radikalni desničari, tradicionalisti, reakcionari, populisti, pravaši, umorni i bijedni  te željni slobode, pozvani naći nešto korisno ovdje! Također valja reći da ostave svaku nadu oni koji u nastavku očekuju neku direktnu preporuku, reklamu ili pak pokudu i otklon; ovaj tekst može se konzumirati i u zenitu izborne šutnje.

No kako nam misao o postojanju trajnog moralnog poretka može pomoći pri odabiru izbornih kandidata? Mislim da ona stvara nužnu početnu razdjelnicu između onih lista za koje konzervativac uopće može glasati i onih oko čijeg broja kemijska ne može krenuti u zaokruživanje. Konzervativac je osoba koja priznaje da čovjekova volja nije krajnja mjera svega; moral je objektivan i nije podložan mijenama vremena. On trenutnim modama, hirovima i razmišljanjima daje vrijednost isključivo u kontekstu toga koliko isti odražavaju vječne i nepromjenjive principe. Ako taj odraz ne postoji, od svega trenutnog ostaje samo ludost i taština. Sukladno tome, političar koji inzistira na duhu i vrijednostima vlastitog vremena nauštrb onog Vječnog ne bi trebao dobiti konzervativni glas. Takve je lako prepoznati; njihova retorika obiluje frazama poput “potrebe za napretkom”, “osuvremenjivanjem”, “držanjem koraka s modernim društvom”…. Pored navedenog, ove fraze su često popraćene komičnom potrebom napominjanja u kojem se stoljeću nalazimo. To ne znači da konzervativac odbija svaku promjenu; stvar je u tome da ona mora biti promišljena i organska, što pak znači da se odvija u skladu s prirodnim postulatima onog što se razvija.

Primjerice kako se može okarakterizirati rast  gospodarstva jedne države  od 3 i pol milijuna stanovnika koji mora biti uvjetovan dolaskom  barem pola milijuna radnika podrijetlom iz drugog kontinenta? Govorimo li tu o skladnom i organskom razvitku, o žiru koji lagano sazrijeva u hrast, ili prije o monstruoznoj promjeni potaknutoj pohlepom i ohološću, nalik na eksperimente poludjelih doktora u znanstvenofantastičnim filmovima? Neka odgovor ostane visjeti u izvjesnosti, zasad samo utvrdimo da ljudi koji tako žele mijenjati Hrvatsku nemaju veze s ičim konzervativnim. Činjenica da se neki od njih, zbog svog protržišnog stava i liberalnog poimanja svijeta, ne slažu s ljevičarima za konzervativca je činjenica nalik onoj da se u džungli jaguar i aligator ponekad znaju ozbiljno potući oko hrane. Njihovi  planovi za čovjeka koji čuči u obližnjem grmu pritom ostaju nepromijenjeni.

Što nas dovodi do iduće kategorije političara za izbjegavati. To je ona grupa koja nominalno priznaje i zaziva trajni moralni poredak, no svim djelovanjem djeluje dijametralno suprotno zahtjevima istog. To su ljudi koji su se dobrovoljno javili u službu bivanja korisnih idiota kulturnoj  ljevici koja je izgradila konture modernog društva pa sada  u njenom kazalištu igraju “konzervativnog političara” sazdanog isključivo unutar parametara zamislivih ljevičarskom ukusu. A takav lik je jedno bijedno stvorenje na pozornici; sklono ispričavanju iako zapravo ništa nikad nije napravilo, neukrotivo flegmatičnog temperamenta i karaktera lišenog ičega osim općenite vrste beskičmenjaštva. Takav se često poziva na ideal Europe, no pritom ne uspijeva artikulirati ništa što bi tu Europu razlikovalo od Amerike ili Azije u kontekstu novog globaliziranog svijeta koji dolazi. On boravi u vlastitom sivilu i tamo predstavlja ništa, zalaže se ni za što i teži ničemu. Dok su budistički monasi za tu razinu poniranja u ništavilo morali marno vježbati u askezi kroz čitav svoj život na obroncima Himalaje, našem vrlom “konzervativnom političaru” isto je uspjelo poslije samo jednog ili dva mandata u Saboru ili u Bruxellesu. I naravno, jedino takav predstavlja prihvatljivog “desnog partnera u dijalogu” lijevo-liberalnog demokratskog društva dok su svi ostali, siguran sam da već znate, populisti i ekstremna desnica. Pored takvih bezbojnih aparatčika, promotrimo još neke pripadnike kategorije političara koja se izbjegava pod svaku cijenu. Tu spadaju ponosni pripadnici Katoličke crkve koji stidljivo ignoriraju katolički nauk o zaštiti života nerođenih i katolički nauk općenito. Tu su i veterani brojnih Thompsonovih koncerata kojih silna pjevanja o “prodaji za Judine škude” nisu spriječila da zbog financijske koristi preko svojih agencija dovode narode južne Azije u pitoreskna hrvatska sela čime, uz paralelno iseljavanje domaćeg stanovništva dijelom uvjetovanog niskim plaćama koje se jeftinom konkurencijom sigurno neće povećati, temeljito rade da ta ista sela postanu manje hrvatska. A da i ne spomenemo nehumane uvjete i oskudni prostor kojeg isti često nude stranim radnicima predstavljaju sramotu za kršćanstvo koje nominalno zazivaju. Takvu kategoriju priliči nazvati kapitulantima, kolaboracionistima u krivoj kolaboraciji, besramnicima u neuspješnoj potrazi za osjećajem srama…. ali bitnije od ispravnog oslovljavanja istih je potruditi se da ni slučajno ne budu nagrađeni za svoje ponašanje od konzervativnog biračkog tijela na nadolazećim izborima. Dajmo im priliku da gubitak stolice iskoriste za promišljanje o prošlim političkim i inim grijesima, pokoru i preokret u ostatku života. Jer previše vreve i akcije svakog čovjeka tjera od tišine i obraćenja. A što čovjeku vrijedi da cijeli svijet dobije, a samog sebe izgubi?

Pored navedenih odlika osobe i stranaka koje nikako ne zaslužuju desni glas, red je ocrtati obrise političara koji predstavlja suprotan slučaj. Konzervativni političar je osoba koja polazi od postojanja trajnog moralnog poretka. On uvažava istine duhovne stvarnosti i postavlja ih kao metafizički okvir svakog praktičnog političkog djelovanja. Njemu Bog nije samo imenica kod koje pravila pisanja nalažu veliko slovo, već izvor svega dobroga bez kojeg ništa dobro ne može nastati. On je također svjestan pale ljudske naravi; ne obećava utopije jer zna da ljudi za svog boravka na zemlji neće dostići razinu vrline koja može stvoriti raj. Iz navedenog također proizlazi da je svaki konzervativac dužan izraziti skepsu prema političaru koji nudi nekoliko zakona ili neku ideologiju i pritom isto predstavlja kao univerzalni lijek za sve poroke i nesreće hrvatskog društva.

Glasujmo radije za ljude koji obiluju vrlinom i streme za njom. I nemojmo pritom pomiješati vrlinu s bezgrešnošću. Ovo drugo ne nalazimo među ljudima pa sukladno tome isto ne treba zamjerati političaru. Pronađimo razborite, pravedne, hrabre i odmjerene i omogućimo ih da se izdvoje. Ljude koji vole Boga i Hrvatsku a da pritom ne vide te dvije ljubavi kao međusobno ugrožavajuće silnice. Jer, kao što vrijedi za sva bitna dobra u životu, ljudska ograničenost u njima zahtijeva balansiranje. I što je lijep i ispunjen život ako ne zdrava tenzija između kvalitetnog rada i odmora, tišine i zvuka, obitelji i prijatelja, spontane radosti i ozbiljnog promišljanja? Vodeći se tom zakonitošću, balansiranje između kršćanskog i nacionalnog rezultirat će zdravim tenzijama koje će biti izvor silne snage za podnošenje nedaća i novih kreativnih rješenja  za hrvatsko društvo i pojedinca. Neka naš izbor bude čovjek koji živi krepost nade, a da pritom ne daje budalasta obećanja. Koji na poraz ne gleda kao na katastrofu i u njemu ne podliježe defetizmu, a pobjedu ne koristi kao priliku za vlastito uzvisivanje nego ju prihvaća kao poziv na odgovornost pred Bogom i narodom.

I za kraj, ako uspijete na vašim listama pronaći takvu osobu, nemojte da prevlada strah kako će ga politika pokvariti. Razumljiv je to strah, ali ipak ga treba nadvladati. Edmund Burke je  napisao kako hram časti treba počivati na vrsnoći koja se ne iskušava drugačije nego u teškoćama i borbi. Pa probajmo sutra otvoriti barem nekolicini vrsnih ljudi vrata tog hrama i dati im priliku da se dokažu. U hrvatskoj politici teškoća i borbi  im neće oskudijevati.