Provedeni su izbori za 11. saziv Hrvatskog sabora. Saziv novog sabora u pogledu stranki dosta je sličan 10. sazivu, uz neke manje izmjene. Sabor je dobio 60-ak novih zastupnika što znači da 40 % budućeg saziva sabora čine novi zastupnici. Dok se čeka sastavljanje nove vlade i sazivanje konstituirajuće sjednice 11. saziva Hrvatskog sabora, koja se mora održati 20 dana od objave konačnih rezultata izbora, odlučio sam napraviti malu analizu izbora te istaknuti neke važne točke ovih izbora.
Uloga organizacije i pojedinaca
1. Stabilno članstvo temelj je dobrih rezultata
Stranke koje su u prethodnom mandatu radile na širenju članstva dobro su prošle. HDZ je standardno osvojio puno mandata, prvenstveno zbog članstva a dodatno su uspjeli motivirati i dio neodlučnih birača da izaberu HDZ umjesto ljevice. SDP na životu održava dijelom njegovo (doslovno) staro članstvo a dijelom je to u ovom ciklusu učinio Zoran Milanović, o čemu ću više u drugom odlomku. DP i Možemo! su širili svoje članstvo, što se u slučaju zelene ljevice potvrdilo novim mandatima u 3.,7. i 8. izbornoj jedinici, čime su uspjeli izaći iz okvira regionalne stranke. DP je, unatoč promjeni imena stranke i osipanju zastupnika tijekom prošlog saziva, osvojio 14 mandata. S druge strane, Most koji nije radio na širenju članstva je nominalno povećao broj zastupnika ali je odlaskom bračnog para Selak Raspudić čak i smanjio broj svojih zastupnika.
2. Pojedinci još uvijek mogu utjecati na ishod izbora
Dvije osobe koje su obilježile ovaj izborni ciklus, premda ne s istom težinom utjecaja, su Mislav Kolakušić i Zoran Milanović. Predsjednik Republike Hrvatske napravio je pravu pomutnju na ljevici, najavivši svoju kandidaturu za premijera isti dan kad je i raspisao izbore. Smatra se da je ova odluka nekoliko osoba iz vrha SDP-a, bez prethodne komunikacije s potencijalnim koalicijskim partnerima, dovela do toga da su od koalicije odustali Fokus, Radnička fronta, IDS i PGS. Premda to nisu velike stranke, ova potencijalna koalicija mogla im je donijeti još pokoji mandat. Milanovićev istup vjerojatno je motivirao platformu Možemo! da na izbore izađu potpuno samostalno, premda su duže vrijeme pregovarali s SDP-om o zajedničkom izlasku na izbore u nekim izbornim jedinicama. Dok je Milanović s figom u džepu najavljivao kako će on biti mandatar, tako što će dati ostavku na dužnost predsjednika Republike Hrvatske nakon izbora, dogodio se za ljevicu najgori ishod. SDP je istisnuo Socijaldemokrate ali u konačnici koalicija Rijeke pravde nije profitirala onoliko koliko se očekivalo, prvenstveno zbog Milanovićevog kalkuliranja. Posljedično, vrlo je mala vjerojatnost da će formirati antihadezeovska vlast.
3. Velika brda su istisnula male igrače
Ovaj izborni ciklus bio je rezerviran za borbu velikih igrača, u kojoj nije bilo mjesta za nove opcije. Taj moment posljedica je uplitanja predsjednika Zorana Milanovića u izborni proces. Kad se dogodi sukob takva dva teškaša (figurativno i doslovno), kao što su Plenković i Milanović, ne ostaje puno prostora za eksperimentiranje s novim strankama. Koliko je teško bilo osvojiti mandat vidi se po sudbini Fokusa, koji je na kraju osvojio samo jedan mandat. Iznimka koja potvrđuje pravilo jest nezavisna lista Matije Posavca, koja je s dva osvojena mandata iznenađenje izbora. S druge strane, nova/stara stranka Socijaldemokrati nije osvojila niti jedan mandata. Da u ovom izbornom ciklusu nije bilo mjesta za malene shvatio je i Ivica Todorić, koji je nekoliko dana prije izbora povukao svoju kandidaturu. Drago mi je da su proceduralne sitnice spasile od blamaže Demokršćane, novu stranku koja, zbog zakonskih propisa, nije uspjela izaći na izbore te sad ima vremena poraditi na svom programu i kvalitetno se predstaviti hrvatskom narodu.
Stanje na ljevici i desnici
4. Hrvatsko društvo je jako podijeljeno
Ono što se vidi iz izjava političkih stranki s ljevice jest da je, logično, ideologija ono što najviše razlikuje programe samih stranki. Sudionici političke utakmice svjesni su da su po gospodarskim pitanjima svi dosta bliski. Svi u programu imaju usporavanje inflacije, borbu protiv korupcije, priuštivo stanovanje, povećanje blagostanja birača kroz plaće i mirovine itd. Druga je stvar na koji način bi koja stranka postupala s novcem poreznih obveznika; bi li osigurala da gubimo što manje novca ili bi dijelila novce sukladno svojim interesima (kao što to čini trenutna vladajuća stranka ili vlast u Zagrebu). Da borba protiv korupcije odnosno micanje HDZ-a, stranke koja je u Hrvatskoj postala sinonim za korupciju, nije dovoljan zajednički nazivnik za ujedinjenje oporbe i formiranje vlasti (što ima smisla), pokazuje činjenica da ni desne ni lijeve opcije nisu spremne ući u vladu u kojoj se nalazi ona suprotna stranka. Jedini koji su pred izbore zagovarali ideološki moratorij odnosno sanitarni kordon su Mislav Kolakušić i Nino Raspudić, od kojih jedan neće aktivirati svoj saborski mandat dok će drugi u novom sazivu sabora nastupati kao nezavisni zastupnik. Sve rečeno upućuje na to da će se hrvatsko društvo još više polarizirati i da će se budući izbori, uz nužni preduvjet kvalitete programa, dobivati na ideološkim temama.
5. Stara ljevica umire
SDP je, prema svim pokazateljima, stranka kojoj je na ovim izborima slijedila politička propast. U anketama koje su se vodile još početkom godine SDP i Socijaldemokrati su bili podjednaki u podršci. U trenutku kad se Milanović uključio u izborni proces, dogodila se konsolidacija birača socijaldemokratskih opcija, što je dovelo do toga da je SDP pokupio sve mandate koje su imali Socijaldemokrati, nakon raskola u SDP-u. Tim je potezom Milanović spasio SDP i pregazio Socijaldemokrate. Ipak, ono što je indikator promjena i pokazatelj trendova jest rezultat platforme Možemo!, koja je na ovim izborima izašla samostalno te osvojila 10 mandata, dok su na prethodnim izborima bili dio zeleno-lijeve koalicije, koja je osvojila 6 mandata. Doda li se tome i gotovo apsolutna pobjeda platforme Možemo! na lokalnim izborima u Zagrebu, nekad utvrdi SDP-a, za pretpostaviti je da stara, socijaldemokratska ljevica gubi podršku te da je SDP stranka na izdisaju. Ovaj put ih je spasio bivši predsjednik stranke no pitanje je hoće li idući put biti nekoga tko će moći napraviti slično. Prema tome, budućnost ljevice nalazi se u projektu stranog kapitala.
6. Ego je presudan za neuspjeh desnice
Kad god se čuje da manje stranke desnice nisu uspjele dogovoriti zajednički izlazak na izbore, može se pretpostaviti da je to izravna posljedica prevelikih osobnih ambicija, koje nisu utemeljene na stvarnosti. Povremeno će problem biti i skriveni motivi, kao što su to oni koje, čini se, ima Domovinski pokret, ali generalno se prvenstveno radi o egu. Tako je Karolina Vidović Krišto osnovala stranku i samostalno izašla na izbore. Kad je shvatila da neće prijeći izborni prag, počela je u medije plasirati poruke u kojima je tvrdila da su njezini glasovi ukradeni i automatski pripisani drugim strankama, kao i da je njezina stranka jedina koja je doživjela medijsku blokadu u predizbornoj kampanji. Nažalost, treba biti svjestan da je ignoriranje od strane medija sudbina svih malih stranki, posebno onih koje u predizbornim anketama ne prelaze izborni prag. Mislav Kolakušić se ubacio u desni spektar i tražio da se sve stranke desnice okupe oko njega. Preferencijalno je osvojio oko 8300 glasova. Ne čini mi se da se s toliko malo preferencijalne podrške može očekivati podrška cijele oporbe. Osim što nije imao neku jaku potporu, Kolakušić je primjer osobe koja je procijenila da se u Hrvatskoj desničarenje isplati. S jedne strane je govorio protiv korona ludila i rodne ideologije dok je s druge strane zagovarao vladu bez ideološkog predznaka, što znači da mu ni suradnja s ljevicom ne zvuči kao strana ideja. Ovo je pandan potezu Zorana Milanovića, koji se kao deklarirani ljevičar u javnim nastupima pozicionira desnije od Andreja Plenkovića. I dok je Kolakušić barem sklopio koalicijski sporazum s Domovinskim pokretom (pa prepustio mandat čovjeku koji je osvojio manje od 100 preferencijalnih glasova), Vidović Krišto nije ni to napravila. U potencijalnoj koaliciji s Mostom i Hrvatskim suverenistima, 1-2 % glasova njezine stranke u nekim je izbornim jedinicama moglo prevagnuti za još koji mandat. Zanimljivo je kako stranke ljevice, unatoč međusobnim animozitetima i osobnim ambicijama, imaju spremnost ujediniti se, makar i postizborno. Prvenstveno je razlog u tome što su ideološki na istoj liniji (koju zagovaraju i mediji) pa je izglednije da takva suradnja duže opstane. Prema tome, na desnici neće doći do ujedinjenja sve dok se vlastite veličine ne ostave po strani i sve dok političari desnice ne pročiste svoje ideološke stavove. Tada će se moći ujediniti oko vrijednosti te složiti jaku opciju, koja će se moći suprotstaviti HDZ-u i uspješno se boriti s ljevicom a ne razmišljati o micanju HDZ-a s vlasti pošto-poto.
Preduvjeti za promjenu ishoda izbora
7. Izlaznost nije presudna za ishod izbora
Na izborima 2020.g. izlaznost je bila oko 47 % a na izborima ove godine oko 62 %. Premda ni ta izlaznost nije zadovoljavajuća, barem na jači način predstavlja volju birača, budući da ih je glasalo više od polovine. Unatoč povećanoj izlaznosti, rezultati su podjednaki rezultatima od prije 4 godine. HDZ je dobio nekoliko mandata manje, Možemo! par mandata više ali tih 15 % razlike u izlaznosti nije se puno osjetilo u raspodjeli mandata. Na ishod izbora su više od izlaznosti utjecali neodlučni birači, kojih je ovaj put malo više odlučilo predati povjerenje vladajućoj opciji. Izgleda da su za izborne rezultate presudne neke druge odlike hrvatskog izbornog sustava, prvenstveno broj i sastav izbornih jedinica, izborni prag za ulazak u sabor kao i metoda raspodjele mandata prema osvojenim glasovima.
8. Promjene se neće dogoditi bez temeljite promjene izbornog zakona
Od metoda raspodjele mandata koje postoje – D’Hondtova, Sainte-Lagueova, Jeffersonova i Websterova – prvo spomenuta se smatra najtočnijom jer najpreciznije raspodjeljuje mandate u odnosu na ostale metode. Međutim, D’Hondtova metoda u hrvatskom izbornom sustavu favorizira velike stranke. Prema radu koji se nalazi u poveznici na kraju teksta, D’Hondtova metoda ograničena je na izborni prag i broj mandata koji se raspodjeljuje. Sukladno tome, minimum koji bi bilo potrebno ostvariti radi što pravednije raspodjele mandata bio bi da je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica. Kako u tom scenariju regionalne stranke ostaju u težoj poziciji, realnije bi bilo smanjiti broj izbornih jedinica, čime bi se i broj mandata koji se raspoređuju po izbornim jedinicama povećao te bi se tako oslabilo ograničavajući utjecaj D’Hondtove metode. U tom slučaju valjalo bi razmisliti i o snižavanju praga za ulazak u sabor a sve u svrhu toga da izborni rezultati što pravednije odražavaju volju birača.
Zaključno, kako bi izbori bili što ogledniji festival demokracije, kako im se često tepa, nužno je povećati odaziv birača. Kazne bilo kakve vrste bi vjerojatno dodatno demotivirale birače i ne bi bilo puno koristi od njih no neka stimulativna rješenja (u vidu mogućih olakšica za izlazak na izbore) bi mogla potaknuti veći odaziv. Ono što nisam naveo u tekstu, a svakako bi doprinijelo demokratičnosti izbora, jest sređivanje popisa birača, kako bi se što točnije znalo koliko stvarno birača ima u Hrvatskoj. Također, mogućnost dopisnog ili elektroničnog glasovanja bi blagotvorno utjecala na odaziv birača, prvenstveno onih koji se na dan izbora ne nalaze u mjestu prebivališta. Na kraju preostaje ponoviti i ono što sam spomenuo u predzadnjem odlomku – izmjena izbornog zakona koja bi išla prema smanjenju broja izbornih jedinica te snižavanju izbornog praga. Ipak, čak i sve to neće biti dovoljno za motivirati birače, dokle god se političke stranke ne uozbilje te svoje kampanje ne krenu graditi na programima i konkretnim rješenjima za probleme koje muče malog čovjeka. Jer ne treba zaboraviti da, primjerice, polovina Hrvata prima plaću nižu odnosno višu od medijalne a ne prosječne plaće, kao i da se inflacija najviše odražava na one koji imaju najmanja primanja. Tko nije spreman ponuditi konkretna rješenja za običnog čovjeka, možda bi se trebao podsjetiti svrhe političkog djelovanja, a to je opće dobro svih koji su obuhvaćeni tim djelovanjem.
Izvori
Hatzivelkos, A. (2011). ‘PARAMETRI OPTIMALNE REPREZENTABILNOSTI D’HONDTOVE METODE’, Poučak, 12(48), str. 4-19. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/103867 (Datum pristupa: 28.04.2024.)
