Jedan od intervjuiranih Nijemaca kaže “…ne moram više pročitati Sarazzinovu knjigu “Njemačka uništava samu sebe”, jer živim tu stvarnost svakodnevno”.
Dokumentarac ‘ZOMBIE LAND’ poznate nizozemske političke komentatorice Eve Vlaardingerbroek ugledao je svjetlo dana. „Njemačka više nije što je nekad bila.” Čuli ste i čut će te to još mnogo puta. Masovne migracije i vladavina “demokršćana”, odnosno demoNkršćana i zelenih napravila je od nekad pogonskog industrijskog goriva Europe etničku tempiranu bombu.
Pitate li njemačku političku elitu, Njemačka je država čija se svrha iscrpljuje u uvozu radne snage i promicanju planetofilizma.
Multikulturalizam i planetofilizam
Prvo o masovnom uvozu radne snage. On je posljedica odluke njemačkih političkih elita kako je znamenkasti rast u kategoriji BDP-a, cilj koji ne bira sredstvo. Rečenica – „Dobrodošli su svi koji žele radit” uskoro će te u većoj mjeri početi slušati i kod nas. U onom trenutku kada je presušio radni bazen Jugoistočne Europe, njemački demoNkršćani, socijalisti/ljevičari i odnedavno zeleni odlučili su kako spomenutu frazu treba slijediti i onkraj zdravorazumske pretpostavke o neizbježnom sukobu civilizacija. Uvoz radne snage iz arapskog svijeta, čak štoviše pozivom Angele Merkel svima onima koji su ionako ilegalno prelazeći i nekoliko državnih granica planirali doći u Njemačku rezultiralo je značajnim promjenama za tu zemlju. Skica etničke i sigurnosne situacije pokazuje jasne znakove nestajanja poznatog načina života koji su Nijemci vodili i njihovoj prilagodbi onima koje su smatrali spasiteljima njemačke ekonomije.
Planetofilizam je drugi u redu prioriteta njemačke političke elite. Poznatiji je pod nazivom ekološko-klimatska agenda. Pokušaj je to stvaranja smisla u zemlji koja je kao posljedicu vrijednosnog sloma odbacila svoju kulturu, naslijeđe i vjeru. Planetofilizam nije specifičnost samo Njemačke, već je riječ o novom kvazireligijskom kultu na Zapada. Civilizacija koja je na umoru već je s pokretom New Agea pokazala kako smisao više neće tražiti u životu obilježenom radom, odricanjem i življenjem vrijednosti koje su nam prošle generacije ostavile u naslijeđe. Augustinovim rječnikom, ljubav prema samome sebi dovela je do prezira Boga. Moderno društvo na Zapadu u potpunosti je intelektualno, moralno, psihološki i duhovno prilagođeno vlastitim željama i strastima. Kroz sektaški pokret planetofilizma, ljevičari putem dobro nam znanog novogovora instrumentaliziraju koncepte poput žrtve, ljubavi i skrbi kako bi ih u dijaboličnoj inverziji iskoristili za sveobuhvatan nadzor ljudskog života.
Žrtvovati bi se tako trebali za nedefinirano značenje planeta Zemlje. Nije to naime ono što smo učili na satovima geografije – odrednica za djelić Sunčevog sustava kojeg (dodao bih) nastanjuje vrhunac Božjeg stvaranja (Imago Dei). Zemlja je postala dvosmisleni pojam kojem iracionalni istupi ekološko-klimatskih “aktivista” i agitatora uz notiranu geografsku odrednicu dodaju element božanskog štovanja.
Žive li zaista, i vjeruju li zaista planetofili današnjice u ispunjenje života kroz ljubav, žrtvu i skrb? Zamijenimo li riječ Zemlja s riječju obitelj ili fetus/nerođeno dijete, svjedočit ćemo poznatoj nam scena. Vulkan emocija uz dašak histerije pratit će napamet naučeno lamentiranje o autonomiji, jučer izmišljenim ljudskim pravima i nekoj od učestalih fraza o „21. stoljeću” i borbi protiv „povratka u srednji vijek”.
Pojednostavljeno, osoba koja se ispred vas predstavila kao ona koja ljubi, žrtvuje se i skrbi za Zemlju isto ne namjerava učiniti za one opipljive životne stvari koje ugrožavaju njezinu ugodu obilježenu izvrnutoj ljubavi prema samome sebi. Hedonizam koji “hrani” sebičnost i egoizam.
Suradnja liberalne demokracije i planetofilizma
Liberalna demokracija ideologija je po mjeri planetofila. Ona je s jedne strane prevrednovala temeljne koncepte poput pravde, istine i slobode pripremivši teren ekološko-klimatskim agitatorima koji te iste riječi koriste kako bi nas uvjerili da se nalaze na „pravoj strani povijesti”.
Važan aspekt suradnje dvaju pokreta jest i država blagostanja koju je obećala liberalna demokracija. Čovjek u takvom sustavu ima povijesno nezabilježenu priliku ugađanja samome sebi. Cijena? Prava sitnica. Država koja se upliće u gotovo sva područja ljudskog života, temeljito mijenjajući vrijednosni sklop građana i to zapanjujuće uspješnije od totalitarnih sustava prošlog stoljeća.
Idealni građanin po mjeri liberalnih demokrata i planetofila posjeduje sljedeće karakteristike:
- Atomizirana je jedinka koja životni smisao pronalazi u ugodi; ljubavi više nema za bližnje, niti se zamara anakronim konceptima solidarnosti
- Svoju ljubav prema liberalnoj demokraciji pokazuje kroz obožavanje kulta Zemlje. Što svaki pravi planetofil radi? Primjerom pokazuje kako se postiže smanjenje ugljičnog otiska.
Vidite li obrazac koji se ponavlja? Pokušaj stvaranja raja na zemlji. Komunističkog, seksualnog, ekološko-klimatskog. Cilj je uvijek isti – čovjeka postaviti na mjesto Boga, i „prodati mu priču” kako je svrha ovozemaljskog života napustiti vrijednosti prošlih generacija kao imperativ ispunjenog i sretnog života. Homo sapiens današnjice, uvjeravaju nas medijske, političke i društvene silnice, sudionik je mesijanske borbe za prevrat i prevrednovanje onih iracionalnih vrijednosti kršćanskog Zapada koje su nas kroz stoljeća povijesti držale u tamnici.
Pokušaj bježanja u novi kvazireligijski kult zemlje u stvarnosti označava bijeg njemačke i drugih zapadnoeuropskih zemalja od suočavanja s „povijesnom pogreškom” – masovnog uvoza ne-europskog stanovništva (dobrim dijelom islamske vjere) kojima moralno rastureni Zapada na “pladnju” nudi gospodstvo nad vlastitim zemljama. Ono što su prošle generacije branile na Lepantu, Beču, Sigetu i drugdje danas se zbog duhovne propasti većeg dijela Europe “tiho” osvaja kao posljedica izdajničke politike migracija i multikulturalizma.
Zašto se mučiti s pronalaženjem svrhe u čovjekovom životu kada nam tehnološki napredak osigurava život prožet ugađanjem sebi i svojim nezasitnim željama? Problem je što su “posljedice” takvog načina života Nijemaca i Europljana “pokucale na vrata”.
Što je to zadesilo Njemačku?
Eva Vlaardingerbroek nas u dokumentarcu ‘ZOMBIE LAND’ provodi kroz Frankfurt, Berlin, Dortmund i Hamburg. Fokus je na novom obliku beskućništva koji se pojavio u njemačkom društvu. On je nastao kao posljedica droge, nasilja i masovnih migracija. Preciznije, rezultat je to Merkeličinog „Willkommen” migrantima koji će se pokazati kao „pogubna pogodba” za budućnost njemačke nacije. Povijest će to/već to pokazuje. O kakvoj se pogodbi radi, pitate se? Riječ je o poznatom “mokrom snu” saveza liberalnih demokrata i ekonomskih liberala – znamenkasti rast BDP-a po cijenu gubitka nacionalne sigurnosti, suverenosti i ukupno gledajući poznatog načina života. Novonormalno podrazumijeva kristal met i heroin koji se mogu naći na dječjim igralištima diljem njemačkih gradova. Obračuni noževima u sred bijela dana? „Willkommen” migranti.
Protagoniste migrantskih obračune na ulicama najvećih njemačkih gradova etnički možemo smjestiti na prostor arapskoga svijeta, spolno definirati kao muškarce, a dobno svrstati u mlađe skupine. Od rata takvi ne bježe, ali dostupnost socijalne države traže. Zauzvrat nude svoje kulturne obrasce bez namjere da se prilagode društvu u koje su došli. Obračuni noževima, teroriziranje domicilnog stanovništva i beskućništvo. Sve su to slagalice jednog općeg mozaika besperspektivnosti koju donose masovne migracije kakve povijest Europe nije zabilježila. Problem je utoliko ozbiljniji jer priroda takvih migracija dovodi do civilizacijskog obračuna dekadentnog Zapadnog društva i demografski rastućeg arapskog društva koji pokazuje jasne naznake “tihog” osvajanja europskog prostora. Tužno je zapravo promatrati kako se perjanica europskog gospodarstva u relativno kratkom vremenskom periodu toliko srozala. U dokumentarcu tako imamo prilike gledati Poljake, Latvijce i Rumunje koji također nisu pobjegli sudbini beskućništva. Zemlje Istočne i Jugoistočne Europe koje su tradicionalno predstavljale solidan radni bazen njemačkom gospodarstvu danas u njoj ne pronalaze njihov primarni motiv odlaska iz vlastite zemlje – ekonomsko blagostanje.
Njemačka, obećana zemlja? Razmislimo još jednom o tome.
Europljaninu 21. stoljeća
Teška je ovo besjeda za Europljanina 21. stoljeća. On se vidi kao vrhunaravna evolucijska neminovnost u povijesnom razvoju Europe. Ne shvaća on kako je on tek maleni djelić vremenskog trajanja jedne civilizacije. Svjetovno ili materijalističko zdanje koje je izgradio na Zapadu odvelo ga je u potpuno slijepilo. Ne prepoznaje on više duhovne temelje Europe. Okupira ga tehnika i materijalni napredak. Zaboravio je na duhovne vrijednosti koje su glavna svrha ljudskog postojanja. Izgubio je sklad između održavanja ravnoteže nutarnjeg i vanjskog iskustva. Predao se osjetilnom, vanjskom iskustvu, a nutarnje je ostalo bez prijeko potrebnih zaliha duhovne moći.
Nisam toliko genijalan kako bih preuzeo autorstvo nad gore navedenim mislima. Bila je ovo parafraza izuzetnog uvida u europsku dušu engleskog povjesničara Christophera Dawsona u njegovom remek djelu Razumijevanje Europe.
Novi/stari horizonti useljeničke politike
Mi Hrvati polako počinjemo kušati plodove servilne europske politike bahatog zrinjevačkog birokrata gospodina Andreja. Dijelovi Zagreba i Rijeke počinju sličiti arapskim četvrtima Bruxellesa, Pariza, Berlina, Malmöa i drugih europskih gradova. Sad, ne bih kao veći dio oporbe pretvorio ovo u osobni obračun, jer gospodin Bahati to može biti sve dok rejting dobro stoji. Zbog toga treba ponuditi alternativu politici masovnog uvoza legalnih radnika ne-europskog podrijetla i kaosu na granici zbog ilegalnih migracija.
Razvidno je kako svaki pokušaj racionalizacije ilegalnih i masovnih legalnih migracija treba u početku razmontirati. S obzirom na to da je u pitanju etnički opstanak Hrvatske, barem tada bi kukavičluk na desnici trebao izostati. Pritom mislim na konstantno ispričavanje u stilu „nismo vam mi rasisti”. Samo ignorantni (da ne upotrijebim težu riječ) ne vide kako se oznaka “rasist” u svijetu masovnih medija i ljevice definira kao: osoba/pokret koji se zalaže za etničku homogenost Hrvatske nasuprot ideji multikulturalizma odnosno suživota Hrvata i ne-Europljana arapskog, sjevernoafričkog i azijskog podrijetla. Suživota dakako u kontekstu liberalne demokracije i (ne)vrijednosnih stečevina modernoga svijeta. Hrvati tu stvarnost nažalost žive, a i nekome tko je samo “zagrebao” u proučavanju civilizacija jasno je kako oni koji dolaze iz kulturnog, vjerskog i civilizacijskog konteksta sagrađenog na fundamentalno drugačijim zasadima nemaju apsolutno nikakvu perspektivu integracije.
Promišljena useljenička politika
Kao što i naziv kaže ništa posebno, plod zdravog razuma i praktičnih umnih domišljaja. Ona je logična što bi značilo orijentirana prema nacionalnim interesima etničke homogenosti kao jednog od ključnih uvjeta sigurnosno stabilne situacije i čuvanja nama poznatog načina života. Ona je i trezvena što bi značilo da “operira” u granicama geopolitičkog realiteta. Ukupnost promišljenosti i trezvenosti značilo bi prepoznavanje nedostatka radnika u Hrvatskoj, realnosti skromnog gospodarskog dinamizma hrvatske ekonomije i opasnosti koja se krije u uvozu strane radne snage iz zemalja Trećeg svijeta. Konkretne politike trebaju biti usmjerene prema povratku iseljene Hrvatske. Hrvati su u značajnim brojkama odselili u Njemačku. Dokumentarac ‘ZOMBIE LAND’ pokazuje nam zbilju Njemačke koja je kao rezultat multikulturalizma i Merkeličine pozivnice ilegalnim migrantima postala sigurnosno destabilizirana. Hrvatska koja će Briselskim politikama multikulturalizma, predavanja nacionalnog suvereniteta, ekološkog fanatizma i moralne dekadencije uputiti jasan NE, postat će zemlja primamljiva za povratak.
Nada.
Ona uvijek ispred novca, blagostanja ili neke treće materijalne odrednice. Nada kako pored rasula Njemačke postoji jedna mala Hrvatska u kojoj se žive stoljetne vrijednosti predaka. Sigurna i stabilna zemlja radosnih ljudi u kojoj naša njemačka dijaspora na ljetnom godišnjem odmoru primjećuje kako terorizam i getoizirana naselja ne postoje, a kako je večernja šetnja ulicom sigurna. Priznaju tada sebi i oni najrevniji autocenzuri kako je takva zajednica plod etnički homogene zemlje koja je odbacila koncept miješanja kultura, rasa, svjetonazora i vjera.
Politika prema stranim radnicima
Uvoz stranih radnika treba vratiti u granice tržišnih potreba koje nisu takve da bi opravdale rapidan uzlet radnih dozvola s 39 000 iz 2019. godine na skoro 200 000 u 2023. godini. Radni bazen Jugoistočne Europe naš je provjereni izvor za kvalitetne radnike. Bosna i Hercegovina, Srbija i Kosovo zemlje su koje hrvatskom tržištu mogu ponuditi pouzdanu radnu snagu. Naravno ovo govorim osobama koje su svladale osnovne moralne regule, koje podrazumijevaju pravednu plaću i smještaj u skladu s ljudskim dostojanstvom.
P.S. To nije onaj u kojem 45 kvadratnih metara pretvorite u prostor za stanovanje 20-ak i više radnika.
Zemlje sličnog kulturnog kruga poput Ukrajine zbog aktualne ratne situacije nude priliku za smještaj i skrb ratnih izbjeglica koje nakon određenog vremena prilagodbe mogu ponuditi svoja znanja i vještine zemlji koja ih je primila. Slovačka i Poljska primile su ukrajinske izbjeglice, koje dok rat još uvijek traje žive i rade u tim zemljama. Gle čuda, ne trebaju im Nepalci, Indijci ili Bangladešani. Plati ljude pošteno i ponudi dostojanstveni smještaj. Tko bi rekao da će nekome tko se zove “poduzetnik” i tko želi pokazati kako se to doprinosi hrvatskom gospodarstvu ovi zahtjevi predstavljati izniman napor i nedohvatljivi uzor.
Hrvatska se vlast promišljenom useljeničkom politikom neće dovesti u opasnost opstanak vlastite zemlje poradi nekoliko postotnih bodova većeg rasta BDP-a. Njemačka, Francuska, Švedska, Belgija i nastavi niz drugih zapadnoeuropskih zemalja putokaz su “pogubne pogodbe” u kojoj blagostanje i ugodu žrtvuju za opstanak vlastite nacije i poznati način života. Dokumentarac Eve Vlaardingerbroek ‘ZOMBIE LAND’ pokazuje nam slikom i tonom kako izgleda urušavanje nekad skladnog njemačkog društva i zašto ne trebamo slijediti katastrofalne politike zapadnoeuropskih zemalja.
Foto: iStock
