Posljedice transseksualnosti u zapadnim zemljama
Moj prvi ozbiljniji susret s pojmovima rodne ideologije, kao što su transseksualnost, interspolnost i ostali vezani pojmovi, dogodio se 2016. g., u vrijeme kampanje za predsjednika SAD-a. Kandidatkinja demokrata, Hillary Clinton, svoj je izborni program temeljila na borbi za izjednačavanje plaća žena i muškaraca (premda je teorija o neravnopravnosti plaća žena i muškaraca odavno srušena), ležeran pristup ilegalnim migrantima, legalizaciju istospolnih zajednica te ostala LGBT prava. Tako se, između ostalog, govorilo da osobama, koje osjećaju pripadnost suprotnom spolu od onoga kojem biološki pripadaju, država treba priuštiti sve mogućnosti vezane za promjenu spola, od operacije do doživotne hormonske terapije.
Clinton izbore nije dobila ali je administracija Baracka Obame pred odlazak zabranila javnim osiguravajućim društvima i klinikama „diskriminaciju“ u pružanju medicinskih usluga temeljem rodnog izjašnjavanja. Danas maloljetnik u toj zemlji smije, bez dozvole i znanja roditelja, podvrgnuti se procesu „tranzicije“, primanjem blokatora puberteta i hormonske terapije, dok se sama operacija promjene spolnog organa maloljetnicima odobrava u iznimnim situacijama. Jasno je zašto se ovako teška intervencija u tijelo dozvoljava tek punoljetnoj osobi; zato što maloljetnici nisu dovoljno svjesni na što se odlučuju. Ovako su barem sami pred zakonom odgovorni za svoje postupke. Iako je relativno jako identificirana opasnost fizičke promjene spola, zabrinjava to što ne postoje istraživanja koja ukazuju na dugoročno djelovanje hormonske terapije i blokatora puberteta, čime je potencijalna šteta, koja se ovakvim tretmanima nanosi maloljetnicima, nepoznata.
Prema istraživanju Reutersa, broj maloljetnika kojima je dijagnosticirana spolna disforija se od 2017. do 2022. povećao s 15 172 na 121 882. Pritom broj dijagnoza nije svake godine podjednak već se, primjerice, povećao za 59 % između 2020. i 2021. godine, s 24 847 na 42 167 (khm khm, nije sigurno ima li utjecaj na povećanje to što su djeca veći dio te godine proveli zatvoreni u kući). I premda je u 22 savezne države SAD-a ograničena mogućnost maloljetnicima podvrgavanja tretmanima tranzicije, u većini saveznih država ograničenja nema.
Također, u nekim zapadnim zemljama mnogi su muškarci iskoristili priliku za „tranziciju“ te su u liku žene počeli osvajati prva mjesta u ženskim kategorijama sportova i natjecanjima ljepote. Vrhunac apsurda je u tome što je dovoljno da se osoba izjasni da pripada suprotnom spolu i uvede to u osobni dokument, čime se počinje tretirati kao pripadnik tog spola. Prateće operacije „tranzicije“ nisu čak ni nužne. Tako bi se mnogi muškarci, koji trebaju izdržati zatvorsku kaznu, izjasnili kao žene prije odlaska na izdržavanje kazne, koju bi potom odslužili u ženskim zatvorima. I onda bi u ženskim kaznionicama silovali žene. Iako se stanje pomalo mijenja, pa sad biološki muškarci služe kazne u muškim zatvorima (posebno oni osuđeni za nasilje nad ženama), pitanje je da li se to uopće trebalo dozvoliti te gdje će se povući granica i reći: Premda se izjašnjavaš kao žena, biološki si muškarac i ovo smiješ a ovo ne smiješ. Tako je eksperiment s muškarcima u ženskim zatvorima na putu propasti i neslavnog završetka.
Ja sam kao ti
Prethodno se nisam previše bavio temama vezanim za promjenu spola. Znao sam da postoje ljudi koji su mijenjali spol ali to mi je zvučalo dosta apstraktno. Nevjerojatno mi je zamisliti da bi netko odlučio masakrirati svoje spolne organe, podvrgnuti se višestrukim plastičnim operacijama te biti doživotni korisnik hormonske terapije. Ipak, na nedavnu agresivnu kampanju treba reagirati i dati drugo mišljenje.
Krajem veljače u Hrvatskoj su osvanuli novi jumbo plakati, naizgled bezazlenog izgleda i sadržaja. U sklopu kampanje „Ja sam kao ti“, udruga kolekTIRV želi Hrvatskoj poslati poruku da su transrodne, interspolne i rodno varijantne osobe jednake kao ostali a opet diskriminirane zbog navedenih atributa. Ova kampanja za cilj ima skretanje pozornosti na „probleme“ s kojima se susreću osobe koje nisu sigurne u svoj spol, premda su u svemu ostalom jednake svima nama. Kampanjom se traži da država (su)financira tretmane promjene spola i hormonalnu terapiju, da se u javne ustanove uvedu unisex toaleti, da se dozvoli odabir spola na osobnoj iskaznici i da se dopusti transrodnim i sličnim osobama rad s djecom. Ovi se zahtjevi na prvu čine bezazleni no svaki od njih može otvoriti mogućnost za djelovanje na ranjiva bića u ljudskoj populaciji. Tako bi unisex toaleti omogućili muškarcima s lošim namjerama, a koji su prethodno u svojoj osobnoj iskaznici zaveli da su žene, priliku za napastovanje pravih žena, što sam već ranije spomenuo. Mogućnost odabira spola na osobnoj iskaznici dao bi priliku serijskim silovateljima da odsluže kaznu u ženskoj kaznionici i pritom tamo siluju druge žene. Najopasniji je zahtjev da se transrodnim i sličnim osobama omogući rad s djecom. Takve se osobe podvrgavaju temeljitoj psihološkoj procjeni prije nego im se odobri zahtjev za promjenom spola. Smatram da je vrlo neodgovorno pripustiti radu s djecom osobe čija je psihička stabilnost upitna. Posebno to treba uzeti u obzir ako se zna da nemali broj osoba, koje promjene spol, požali zbog toga te si kasnije pokušaju oduzeti život, o čemu postoje istraživanja. Znanstveni rad koji se bavio presjekom istraživanja 23 znanstvena rada, objavljen 2023. g., navodi da 50-70 % osoba, koje su promijenile spol, razmišlja o samoubojstvu. Gotovo trećina (30 %) osoba koje su promijenile spol to pokuša i učiniti a najveći rizik od samoubojstva osoba koje su promijenile spol je među maloljetnicima. Prema svemu navedenom može se zaključiti samo da transrodne i slične osobe ne bi smjele imati pristup djeci i moći vršiti utjecaj na njih, posebno u okruženju u kojem s djecom provode nasamo po četiri ili više sata.
Inače, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je udruga kolekTIRV do danas primila novca iz državne blagajne. O toj se temi već pisalo u okviru Trijumvirata.
Možemo si tepati da smo konzervativna zemlja, u nadi da društvene promjene neće doći k nama. Ipak, poznato je da Hrvatska, po slobodnoj procjeni, za ekstravagantnim idejama zapada zaostaje 5-10 godina, s tendencijom skraćivanja tog perioda. Tko je prije 10 godina mogao zamisliti da će u televizijskim emisijama gostovati muškarci koji će tvrditi da su oni zapravo žene, zarobljene u tijelu muškaraca? Tko je mogao zamisliti da ćemo normalizirati pristup takvima ikakvom mediju, kamoli državnoj televiziji, koju plaćaju svi stanovnici Hrvatske, od kojih, vjerujem, većina ipak ne gleda blagonaklono na takve ideje? Novinari će tvrditi da se svijest u Hrvatskoj prema transseksualcima promijenila; ali i ranije su pisali neistine, pa što ne bi i sad?
Teren za raspravu oko ove teme pripremljen je usvajanjem Konvencije vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulske konvencije), koja se nominalno bavi zaštitom žena od zlostavljanja. Prilikom njezina usvajanja u Hrvatskoj (2018.g)., premijer Plenković tvrdio je da je ta konvencija u sebi duboko kršćanska i da će dovesti do smanjenja nasilja u obitelji, poglavito nad ženama. U proteklih 6 godina od ratifikacije tog dokumenta, službene statistike ne pokazuju trend smanjenja nasilja nad ženama niti općenito u obiteljima, što upućuje na to da taj dokument nije presudan u borbi protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Da Istanbulska konvencija neće smanjiti nasilje nad ženama i da su hrvatski zakoni već sami po sebi dovoljno dobro napisani, tvrdili su svi protivnici dokumenta. Problem je, kao i uvijek, što se zakoni ne provode pa ispada da ih treba poboljšati. Izgleda da je taj dokument imao samo jednu svrhu a to je uvođenje narativa koji odvaja rod od spola. Istanbulska konvencija rod definira kao društveni konstrukt i varijablu koja je neovisna o spolu, o biološkoj stvarnosti. Ova tvrdnja je tendeciozna i znanstveno neutemeljena a otvara prostor za zloupotrebe, kojima danas svjedočimo.
Zaštitimo djecu!
Na spomenute plakate kampanje Ja sam kao ti naišao sam u Zagrebu pa se posljednji dio ovog teksta odnosi na situaciju u Zagrebu. Vodstvo stranke Možemo! postavilo se izrazito ideološki po dolasku na vlast u glavni grad Hrvatske, uzevši u obzir da su izabrani na „komunalnim“ izborima. Spomenut ću samo uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, ukidanje mjere roditelj odgojitelj, višemjesečno isticanje zastava „abeceda ekipe“ po glavnim gradskim trgovima te zabrana isticanja zastava Hoda za život na tim istim mjestima. Nije slučajno da se sve ove odluke tiču upravo djece. U spomenutu kampanju zagrebačka je vlast ušla sponzorirajući plakate, vjerojatno davši u zakup (ili ustupivši besplatno/jeftino) najbolje lokacije u gradu, a ne samo one uobičajene za propagandu ljevice (prostor ispod željezničke pruge na Savskoj i Adžijinoj). Tako su iznova pokazali da im nije interes dobrobit svih stanovnika Zagreba već da su posrijedi samo partikularni, moralno upitni interesi. Novca nema za redovito i propisno zbrinjavanje otpada niti za obnovu i proširenje opcija javnog prijevoza, što su zapravo zelene teme, ali ga ima za sufinanciranje borbe protiv rodno uvjetovane nepravde (što god to značilo).
Progresu nikad nije dosta, on uvijek grabi i traži još više. Nekad su ljudi svoje neprirodne sklonosti skrivali jer su imali svijest o tome što je normalno i sramili su ih se. Danas je sve prihvaćeno, sve je dozvoljeno. Dokle god kao društvo pristajemo na pomicanje granice dobrog ukusa i onog što se može prihvatiti, dotle će nas stiskati. Vjerujem da je većina i dalje tiha te prešutno dopušta onoj drugoj strani da nastavlja s propagandom. Na toj većini sad ostaje hoće li povući granicu i zaustaviti širenje opasne agende ili će dozvoliti daljnji napad na ljudsku spolnost i brak kao temelj društva a posebno djecu. Na djeci svijet ostaje i to oni to jako, jako dobro znaju. Stoga zaštitimo djecu od propagande i oduzimanja prava roditeljima na odlučivanje kakve će vrijednosti usaditi svojoj djeci!
