Meč u kojem nije bilo pitanje pobjednika
Premoćno je Zoran Milanović osvojio drugi predsjednički mandat na izborima za 8. predsjednika Republike Hrvatske. Nakon što je skoro osvojio većinu u prvom krugu (49,09 %) u drugom je krugu s gotovo 3/4 glasova (74,68 %) pobijedio kandidata HDZ-a Dragana Primorca.
Drago mi je što se Zoran Milanović uoči drugog kruga predsjedničkih izbora, samo jednom javno sučelio s protukandidatom Draganom Primorcem. Tko je gledao to sučeljavanje na HRT-u, složit će se da je dobro što se nisu održala sučeljavanja na drugim televizijama. Ono što su gledatelji i birači na spomenutom sučeljavanju mogli vidjeti primjer je kako se na sučeljavanjima ne komunicira. Lakše je gledati stresnu utakmicu hrvatske rukometne reprezentacije nego što je bilo pratiti to sučeljavanje. Štoviše, pitanje je ima li uopće smisla organizirati sučeljavanja uoči drugog kruga predsjedničkih izbora, posebno u situaciji u kojoj je jedan kandidat skoro pobijedio u prvom krugu. Naime, oba su predsjednička kandidata relativno brzo, s tema koje su bile pokrivene pitanjima na debati, prešla na napade na osobnoj razini. Pritom je u napadima prednjačio „nezavisni“ kandidat Primorac. O programima se uopće nije govorilo već je sva retorika bila usmjerena na diskreditiranje suparnika. Primorac je govorio o sebi kao o novom predsjedniku svih građana i nekome tko će iskorijeniti korupciju i zaustaviti iseljavanje mladih, dok je Milanović, ironično, kao svoj program istaknuo Ustav RH. Iz hrpe izmijenjenih replika moglo se, primjerice, čuti da Dragan Primorac nije doktorirao za vrijeme svog boravka u SAD-u 1991., već po povratku u Hrvatsku 1997. U SAD je pobjegao nakon 7 mjeseci navodnog dragovoljnog sudjelovanja u obrani Hrvatske od velikosprske agresije, dok je 1989. bio kandidat na listi Socijalističke partije na lokalnim izborima u Splitu. I ta kandidatura se, kako tvrdi Zoran Milanović, dogodila u razdoblju kad je prvi predsjednik RH, Franjo Tuđman, osnovao HDZ, stranku čiji će član i ministar u vladi jednog dana biti Dragan Primorac. S druge strane, Primorac je Milanovića nazivao nesposobnim i nedostojnim za dužnost predsjednika države, rusofilom i redovitim gostom restorana u Slovenskoj ulici u Zagrebu te najgorim premijerom u povijesti Hrvatske. Ocjena rada Milanovića kao premijera nije nužno pogrešna, premda treba uzeti u obzir okolnosti u kojima je Milanović bio premijer a to su bila vrlo visoka nezaposlenost, sveopće stanje gospodarstva u svijetu i migrantska kriza. Također treba uzeti u obzir da tada Hrvatska još nije bila niti članica Europske unije, što znači da se tada, za razliku od danas, europski novac nije u velikoj mjeri slijevao u hrvatski proračun. Dva su se suparnika natjecala tko će onog drugog prikazati manjim domoljubom. Ironija je pak što Hrvati u 2025.g. za predsjednika biraju između ljudi imena Zoran i Dragan.
Kad se malo pomnije uđe u statistiku glasova, primjećuje se da Milanović nije dobio puno više glasova (1 122 859) nego 2019.g. (1 034 389), kad je u drugom krugu pobijedio Kolindu Grabar Kitarović. Što je onda uzrokovalo tako drastičnu razliku između pobjednika i gubitnika predsjedničkih izbora? Premijer Andrej Plenković je početkom obraćanja novinarima u svađalačkom tonu, izjavio da boljeg kandidata nisu mogli imati. Tvrdnju je temeljio na rezultatima unutarstranačkih anketa, za koje se ne zna tko ih je niti na kakvom uzorku proveo. Ipak, pokazalo se da je najveća izlaznost na izbore (oko 50%) bila u županijama koje su sklonije lijevim opcijama (sjever Hrvatske i Istra), dok je u županijama u kojima je brojnije biračko tijelo HDZ-a izlaznost bila manja od 40 % (Dalmacija i Slavonija). Ovi podaci upućuju na to da su HDZ-ovi birači bojkotirali izbore, što je tema kojom će se oni koji su u HDZ-u zaduženi za stanje na terenu morati pozabaviti, posebno s obzirom na nadolazeće lokalne izbore. Je li ovaj bojkot uzrokovan samo time što je Primorac loš kandidat ili birači HDZ-a nisu zaboravili Primorčevu predsjedničku kandidaturu mimo stranke na predsjedničkim izborima 2009., (zbog čega je izbačen iz HDZ-a), teško je reći. Podsjećam da na tim izborima legalni kandidat HDZ-a Andrija Hebrang nije ušao u drugi krug, prvenstveno zbog toga što mu je Primorac svojom kandidaturom oduzeo solidan broj glasova. Prema tvrdnjama Plenkovića, na nedavnim izborima nitko iz stranke nije htio biti predsjednički kandidat HDZ-a. Ne mogu reći da me je Plenković uvjerio tom tvrdnjom iz dva razloga. Prvi je taj da HDZ već duži niz izbornih ciklusa nema kvalitetnog predsjedničkog kandidata a drugi da ga nema ni za gradonačelnika Zagreba. Po svemu sudeći, neće ga imati ni ove godine. Zar je moguće da u HDZ-u ne postoji interes za upravljanje najvećim lokalnim proračunom u Hrvatskoj? Ne vjerujem da je to posrijedi, budući da je HDZ, iako nije imao svog gradonačelnika, godinama bio dio većine u skupštini za vladavine Milana Bandića. Iz svega navedenog mogao bi se izvući zaključak da predsjedniku HDZ-a ne odgovara jak kandidat za dužnosti predsjednika države ili za gradonačelnika Zagreba jer ta pozicija otvara prostor za stjecanje velike popularnosti i moći unutar biračkog tijela HDZ-a, do te mjere da može ugroziti funkciju predsjednika stranke. Konačno, kad su novinari pitali Ivana Anušića zašto se on nije kandidirao za predsjednika RH, odgovorio je da ga nitko nije pitao za potencijalnu kandidaturu. Mislim da daljnji komentari nisu potrebni ako jednom od najmoćnijih ljudi u HDZ-u nije ponuđena kandidatura za predsjednika države. Ostavljam mogućnost da su istaknuti HDZ-ovci bili svjesni koliko je izvjestan rezultat predsjdničke utrke pa se nitko od njih nije htio izložiti neuspjehu. Ipak, zanimljivo je da je baš ovih dana, kad se očekuje pad rejtinga HDZ-a kao posljedica lošeg rezultata na predsjedničkim izborima, ostavku na dužnost ministra poljoprivrede, radi video snimke iz razdoblja prije ulaska u sabor i vladu, podnio Josip Dabro, član DP-a i osobni prijatelj Ivana Anušića.
Jedan od razloga ovako jakog uspjeha Milanovića je taj što ovi izbori nisu bili borba SDP-ovog i HDZ-ovog kandidata već borba Plenkovića i Milanovića. Zbog toga su mnogi protestni glasovi otišli Milanoviću, koji je u drugom krugu dobio otprilike 320 tisuća glasova više nego u prvom. Izgleda da su inflacija i loš standard nemalog broja Hrvata veći razlog za kažnjavanje nego postupci Zorana Milanovića, koji je s pozicije predsjednika države najavio kandidaturu za premijera, kršeći time ustav. Birači su tako nagradili predsjednika koji se u prvom mandatu nije pretrgnuo od posla. Slabo je posjećivao strane zemlje i radio na promociji Hrvatske a još je slabije primao strana izaslanstva. Za razliku od Milanovića, rad na diplomaciji i međunarodnoj vidljivosti Hrvatske nešto je što je, mora se priznati, njegova prethodnica Kolinda Grabar Kitarović radila korektno i to joj se ne može zamjeriti.
Ima li smisla birati predsjednika bez ovlasti?
Kad se govori o izborima za predsjednika RH, ističe se kako su to izbori s najvećim izbornim legitimitetom u Hrvatskoj. Sukladno tome, smatram da je u kampanji s razlogom otvoreno pitanje širine ovlasti predsjednika. Nema smisla da onaj, koji ima najveći izborni legitimitet u Hrvatskoj, ima vrlo male ovlasti. Hrvatska jest, nakon smrti prvog predsjednika Franje Tuđmana, prešla u parlamentarni sustav, u kojem sabor ima najveće ovlasti. Ovlasti sabora se nažalost izigravaju, na način da je sva moć koncentrirana u rukama premijera, dok se sabor koristi samo za izglasavanje prijedloga vlade, umjesto da bude obrnuto. Sukladno tome, smatram da je u skorijoj budućnosti potrebno razmisliti o jednoj od dvije mogućnosti: ili bi se predsjednik trebao nastaviti birati prema postojećem modelu, uz povećanje ovlasti, ili bi se izbor predsjednika mogao prenijeti na sabor, pa da ga se izabire dvotrećinskom vještinom. Ako je predsjednik države doista samo figura, onda je u konačnici svejedno kako ga se bira. Ovako bismo se barem riješili troškova jednih izbora, pogotovo nepotrebnih ponavljanja izbora u situacijama kad jedan kandidat skoro pobijedi u prvom krugu. Što se tiče postojećih predsjedničkih ovlasti, postoji nada da će odnos premijera i predsjednika države u ovom mandatu biti malo bolji od „tvrde kohabitacije“ u prvom Milanovićevom mandatu, zbog čega bi predsjednik Milanović mogao povući neke poteze. U izbornoj noći na prvu nije izgledalo da će to biti moguće. Novi/stari predsjednik u pobjedničkom je govoru premijeru ponudio ruku suradnje, dok je, s druge strane, Plenković u obraćanju novinarima ponovio teze o kršitelju ustava i sve ostale klasifikacije koje je posljednjih mjeseci odašiljao u smjeru Milanovića. Ostaje za vidjeti je li Milanovićeva pružena ruka iskrena ili fingirana. Andrej Plenković je, nakon nekoliko dana i očigledno puno savjetovanja, hladne glave izjavio da je vlada poslala predsjedniku prijedloge za imenovanje veleposlanika i druge dužnosti, koje već godinama pate zbog sukoba Pantovčaka i Markovog trga. Sad je na potezu predsjednik.
Pobjednici i "pobjednici"
Da predsjednički izbori nisu samo utrka za spomenutu dužnost već i prilika za profiliranje osoba i novih političkih opcija, pokazali su mnogi kandidati na prijašnjim izborima, kao što su Ivan Vilibor Sinčić, Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić. Ovaj izborni ciklus za utvrđivanje svoje pozicije na političkoj sceni koristile su Ivana Kekin i Marija Selak Raspudić. Kekin je dobila dodatnog oglasnog prostora za svoju stranku uoči lokalnih izbora, dok je Selak Raspudić testirala odziv birača prije (vjerojatnog) osnivanja nove stranke. Jesu li njih dvije jedine profitirale na ovim izborima ili se na izborima okoristio još netko? Andrija Hebrang je na jednom internet podcastu rekao da bi Primorac mogao dobro utržiti svoj poraz na izborima. Hebrang navodi da Primorac uskoro otvara onkološku bolnicu u Zaboku ali da mu nedostaje financija, koje će ostvariti ugovorom s HZZO-om. Kandidatura i pristajanje na poraz cijena je tog ugovora, tvrdi Hebrang. Postoji još jedna osoba koja misli da će profitirati ovim izborima a to je predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić. On je u izbornoj večeri trijumfalno izjavio da je ovo kraj HDZ-ove vlasti i da će na krilima ovog HDZ-ovog poraza doći do smjene vlasti na parlamentarnoj razini. Pritom je, možda i namjerno, propustio jasno naglasiti da je ova pobjeda prvenstveno uspjeh Zorana Milanovića na personaliziranim izborima a ne rezultat iznenadnog prijelaza birača u tabor SDP-a. Hajdaš Dončić je u još nekoliko navrata izjavio da je on budući premijer i da to nije upitno jer SDP-u, kao najjačoj oporbenoj stranci, pripada pravo formirati vlast ukoliko dođe do pada HDZ-a. Predsjednik SDP-a ne da vrti ražanj dok je zec još u šumi, nego taj zec još nije ni došao u šumu. Za pobjedu na parlamentarnim izborima ipak treba učiniti puno više od jahanja na valu tuđeg uspjeha. Potrebno je ponuditi program i jasno predstaviti politike te raditi na njihovoj afirmaciji, što se kod SDP-a još uvijek ne vidi.
Andrej Plenković se pokazao vrlo otpornim na afere svih ministara koje je imao u svojim vladama. Dokle god održava HDZ na vlasti, njegovi ga birači neće kazniti. U ovom trenutku nažalost ne vidim da bi u oporbi itko mogao preuzeti vlast, čak i da vlada stranke na vlasti iznenada padne. Ne postoji politička stranka dovoljno jaka da ujedini oporbu, budući da bi, s ciljem osvajanja vlasti, moralo doći do koalicije ljevice i desnice u oporbi. Što se tiče lokalnih izbora, na njima očekujem rezultate slične parlamentarnim jer će se tada ponovno aktivirati glasačka mašinerija vladajuće opcije.
Koncept manjeg zla treba iskorijeniti
Od smrti prvog hrvatskog predsjednika ne možemo se baš pohvaliti njegovim nasljednicima. Nevjerojatno je da su Hrvati, između ostalih izbora, dvaput za predsjednika izabrali Stjepana Mesića (prisjetite se njegovog skupljanja pomoći za ratom pogođenu Hrvatsku u Australiji, nakon čega se ček s tom pomoću „zametnuo u muvingu“) i Zorana Milanovića („uspješnog“ premijera i premijera u pokušaju). Linija loših predsjednika nakon Tuđmana naovamo daje naslutiti da su Hrvati skloni izabrati loše opcije. Je li uzrok tome naslijeđeni jugoslavenski mentalitet, loši programi protukandidata ili neozbiljno shvaćanje dužnosti predsjednika koji pričaju viceve, dobro žive od tantijema za skladbe koje nitko ne sluša ili jedino radno iskustvo imaju u poslovima na državnom proračunu?
Hrvatski birači navikli su na izborima birati manje od dva zla. Koncept izbora manjeg zla izravna je posljedica toga što ne postoji set načela kojim bi se političari vodili. Dok se neka politička opcija ne okrene načelima koja korespondiraju vrijednostima koje su izgradile Europu i zapadni svijet, bit ćemo prisiljeni birati manje zlo. Vrijednosti koje na ovoj stranici zagovaramo upravo su gore spomenute. Zajedno trebamo graditi društvo kroz odgoj, civilno i političko djelovanje, kako bismo jednom došli do stanja u kojem hrvatski birači konačno prestati birati protiv i dobiti mogućnost birati za.
