Danas je izazov biti istinski sretan pojedinac u Hrvatskoj. Mogućnosti za napredak koje na raspolaganju imaju Hrvati kao skupina u odnosu na trenutne društvene okolnosti su velike i široke. Stoga, postavlja se pitanje kako je moguće da je u državi tako bogatom prirodnim ljepotama i resursima, sposobnim ljudima i hrvatskom kulturom života prisutno ozračje nemogućnosti napretka na bilo kojem osobnom i skupnom polju društvene djelatnosti?

Odgovor leži u analizi stvarne organizacije hrvatskog društva. Ponajprije, čitajući Ustav Republike Hrvatske, čitatelj bi mogao zaključiti da je, barem prema onome što hrvatski narod izražava u temeljnom pravnom aktu, Hrvatska predodređena da bude neka vrsta raja na zemlji. Nažalost, ideje kao što su sloboda, jednakost, nepovredivost vlasništva, vladavina prava i drugih još su daleko od svoje pune realizacije.

Što se dakle suštinski može promijeniti? Prema poznatoj izreci „manje je više“, logično je zaključiti da bi hrvatsko društvo bolje napredovalo ako se postavi nekoliko temeljnih ideja koje bi mogle poslužiti kao osnova kako bi se mogao graditi plan hrvatskog sna, života u uređenom društvu na način koji je dostojan svakog njegovog pripadnika i koji nudi mogućnosti za osobni prosperitet i rast zajednice u svim njenim aspektima.

Sloboda pojedinca i razvoj njegove uloge u građanskom društvu

Temeljna točka svakog slobodnog društva je pojedinac koji uživa određena prava, koje na brz i efikasan način može zaštititi, ukoliko su ugrožena. U Republici Hrvatskoj svaki od pripadnika društva tek otkriva mogućnosti koje mu zakonsko uređenje daje kako bi mogao ostvariti svoju slobodu na osobnom, gospodarskom, obrazovnom, obiteljskom, političkom i drugom planu.

Pri ostvarenju osvajanja položaja koji mu u društvu s pravom pripada, građaninu najviše problema predstavlja upravo pretjeran utjecaj države kao sudionika u spomenutim aspektima života svakog pripadnika društva, bilo s razine izvršavanja javne vlasti, bilo kao ravnopravnog sudionika u odnosima s građanima na ravnopravnoj razini.

Osnovni položaj građanina u društvu i zaštita njegovih osobnih prava

Građanin bi u svojem normalnom provođenju životnih aktivnosti prije svega trebao imati zaštićeno pravo da se javno izrazi o svojim stavovima, bez da ga se zbog toga napada i svrstava u skupinu „poželjnih“ ili „nepoželjnih“. U svakom slučaju, važno je pravo pojedinca na dobar glas, kao i potreba da ga se temeljito zaštiti od napada na njegovu osobu u javnosti. Također, potrebno je stvoriti učinkovit sustav zaštite tjelesnog i duševnog integriteta pojedinca koja u svojoj naravi ne bi bila deklarativna i tek dobra želja zakonodavca, kako bi vrijednost ljudskog života i normalnog funkcioniranja svakog člana društva dosegla svoje puno ostvarenje.

Pojedinac, iako slobodan, obeshrabren je u pogledu djelovanja ako se nije u mogućnosti efikasno zaštititi pravnim sredstvima koje mu na raspolaganje stavlja zakon, kako na polju zaštite svojeg tjelesnog i duševnog integriteta i osobnog dostojanstva, tako i na polju zaštite bilo kojeg drugog svojeg pravnog interesa.

Gospodarska uloga pojedinca

Nema sretne društvene zajednice ako u njoj većina njenih pripadnika teško pronalazi načina kako normalno privređivati za život. Mogućnost zarade, bilo radeći za drugog ili od vlastite gospodarske aktivnosti, ključna je za ostanak i opstanak svakog naroda.

Također, mogućnost stvaranja materijalne vrijednosti i njena očuvanja od strane pojedinca trebao bi biti interes države, a ne negativna pojava koju treba suzbiti nauštrb proklamirane „jednakosti“, koja se u suštini svodi na jednakost u bijedi i siromaštvu.

Ako ste čitali članak u medijima u kojemu se spominje npr. porez na bogate ili komentar koliko je tko zaradio i ima materijalnih dobara, te što bi eventualno s njima trebao učiniti, utoliko ste i sami svjedoci institucionalizirane zavisti koju je potrebno iskorijeniti kako bi svaki hrvatski čovjek mogao i u gospodarskom aspektu početi disati punim plućima.

Zašto bismo svi bili jednako siromašni, umjesto da imamo mogućnost stvoriti financijsku slobodu sebi, kao i svojim potomcima? Snažan i dobrostojeći pojedinac pomaže i samoj državi, te je kao gospodarski ostvarena jedinka društva manje podložan korupciji i ovisnosti o državnim programima socijalne pomoći. Bogatstvo svih građana u mjeri u kojoj je to moguće trebalo bi biti jedan od ključnih načela razvoja države za svaku vlast.

Uloga obitelji i roditelja djece

U Ustavu Republike Hrvatske proklamirana je i posebna zaštita obitelji od strane države, kao i vodeća uloga roditelja u odgoju i obrazovanju svojeg djeteta, kojima država tek treba biti pomoć, sukladno načelu supsidijarnosti.

U praksi država ipak sebi pridržava ulogu „majke i zaštitnice“, gurajući roditelje i obitelji u drugi plan. Posebno se to očituje u sferama obrazovanja i socijalne skrbi. Obitelj bi za državu trebala biti, postati i ostati težište društva i jezgra oko koje će se graditi budući naraštaji našega društva.

U skladu s tim, roditeljima treba pružiti snažne pravne instrumente i ovlasti da sami odlučuju, pa i provode obrazovanje i odgoj svoga djeteta uz tek pomoćnu ulogu države.

Također, država bi se trebala manje uplitati u obiteljske odnose, s obzirom na to da obitelji imaju svoju dinamiku, koju država često ne razumije, pa od zdravih obitelji koje se trude uspjeti u svojem stvaranju i opstanku učini skup međusobno razdvojenih i nesretnih pojedinaca s raznim problemima koji nastanu u procesu.

Takva praksa treba prestati, a država putem svojih tijela treba obiteljima u krizi pomoći da se same razviju, umjesto da intervenira i dijeli roditelje od njihove djece, te sama, vrlo često pogrešno, tumači stvarnost kako bi obiteljska dinamika jedne obitelji trebala izgledati.

Politički život i civilno društvo

Po pitanju sudjelovanja pojedinca u javnom životu Hrvatske, koji uključuje politiku i civilno društvo, država bi morala promijeniti pristup svojem odnosu prema pojedincu i privatnim inicijativama skupina građana koji pokušavaju učiniti život u našem društvu boljim.

Prvenstveno se to odnosi na osluškivanje volje građana putem dostupnosti referenduma, koji ne bi trebao biti stvarnost koje se vlast ima bojati, već korektiv izabranih predstavnika vlasti, kako bi građani sami svojim idejama mogli pridonijeti upravljanju zajednicom.

Često pojedinci iz svojeg životnog iskustva, kako osobnog tako i u skupini, određena pitanja poznaju bolje od svojih političara, pa bi bila normalna i poželjna stvar da se o takvim pitanjima često i rado izjašnjavaju.

Također, vlast bi trebala prestati poticati određene političke stranke koje su se već predstavnički ostvarile bilo kakvim novčanim sredstvima, čime bi se svim građanima pružila prilika za jednaku mogućnost organiziranja i političkog artikuliranja svojeg mišljenja.

Isto se odnosi i na civilni sektor, koji ne može biti nevladin ako ga ista vlast financira, pritom nužno vršeći segregaciju između ideološki poželjnih i nepoželjnih aktera na polju civilnog društva.

Političke stranke i organizacije civilnog društva dva su stupa participativne demokracije, te su snažan instrument za mogućnost napretka zajednice ukoliko je okvir za njihovo djelovanje postavljen na načelima jednakih mogućnosti.

Uloga države u razvoju društva sretnih ljudi

Država ima veliku moć učiniti društvo snažnim, sigurnim i poželjnim, ali i moć uništiti ga i izazvati bijedu većine svojih pripadnika. Današnja funkcija Republike Hrvatske proklamirana je kao socijalna država, odnosno „država majka“ koja brine za sve svoje građane.

S obzirom na to da se u praksi standardi sreće pojedinca postavljaju vrlo nisko, u konačnici država vrlo često postane maćeha umjesto majke. Umjesto održavanja postojećeg sustava brige za građane koji u praksi čini više štete nego koristi, država bi u odlučivanje trebala uključiti i same građane u maksimalnoj mjeri u kojoj je to moguće.

To se posebno očituje u zdravstvenom i mirovinskom sustavu, kao i u poreznim i sigurnosnim pitanjima. Ostaje dakle uloga države da građane efikasno štiti i stvori okvir jednog sigurnog društva u kojem je moguć napredak, no potrebno je smanjiti njezin utjecaj na spomenute sustave zaštite interesa građana.

Zdravstvo kao osiguranje umjesto socijalnog servisa

Ne postoji društvo sretnih ljudi bez efikasnog zdravstvenog sustava. Postojeći sustav koji akumulira financijske gubitke s jedne strane, a destimulativno djeluje na liječnike i medicinske sestre s druge strane, koji što zbog financijskih motiva što zbog motiva radnih uvjeta sreću vrlo često potraže u inozemstvu, svakako treba korjenito promijeniti.

Zdravstvo za gospodarski samostalne građane svakako treba biti sustav privatnog osiguranja, čiji će okvir i obvezu sudjelovanja propisati država, uz mogućnost izbora bolje zdravstvene usluge.

Kako bi se ipak iskazala solidarnost prema najsiromašnijima, djeci, osobama s invaliditetom i ostalim ranjivim skupinama, mali dio zdravstvenog sustava ipak bi mogao ostati državno financiran, uz uvjet da se radi isključivo o nužnoj zdravstvenoj skrbi, koja bi se temeljito provjeravala od slučaja do slučaja.

Ovakav sustav stvorio bi nova ulaganja u medicinskoj struci, privukao bi liječnike na rad u Hrvatsku, a pacijenti bi mogli u odgovarajućem roku dobiti potrebnu zdravstvenu zaštitu.

Mirovinski sustav – štednja ili bacanje novca?

Možda i najveći problem Hrvatske u ovom trenutku je njezin neodrživ mirovinski sustav, koji se u praksi svodi na prelijevanje sredstava iz ruku radnika u ruke postojećih umirovljenika, koji vrlo često nemaju svojih ušteđenih sredstava kroz život, pa ovise o trenutnom broju radnika koji uplaćuju doprinose za njihove mirovine.

U posvemašnjem demografskom kolapsu Hrvatske takav sustav vrlo će brzo postati potpuno neodrživ, s obzirom na to da će uplate za mirovine biti sve manje zbog padajućeg broja radnika uslijed negativne prirodne promjene stanovništva i iseljavanja građana u inozemstvo, pa će mirovine iz tako održavanog sustava postati vrlo simbolične svote novca kojima se ne može osigurati vlastito preživljavanje.

Umjesto takve stvarnosti, puno bolji princip bio bi potpuni prelazak države na sustav mirovina po modelu kapitalizirane štednje, gdje svaki pojedinac točno zna koliko je uplatio za svoju mirovinu svaki mjesec.

Mirovinskim fondovima trebalo bi omogućiti slobodu ulaganja na širokom polju tržišta, kako bi se ostvarili najbolji rezultati i u tom polju također postigla dodana vrijednost.

Dosadašnje umirovljenike moglo bi se namiriti dodavanjem sredstava iz državne imovine po određenom izračunu, kako bi se država mogla uspješno osloboditi uloge garanta i posrednika u sustavu koji je bitan, ali kojeg je potrebno izmijeniti.

Učvršćivanjem štednje građana za vlastite mirovine postigao bi se višestruki učinak. Smanjila bi se skupoća zapošljavanja radnika za poslodavce, radnici bi bili financijski osigurani jer bi znali koliko uplaćuju za svoje stare dane, a umirovljenici bi se po sanaciji postojećeg sustava, nakon njegove transformacije, riješili uloge ovisnosti o milosti države i broju trenutnih sudionika na tržištu rada.

Porez kao nužnost umjesto oblika državne eksploatacije građana

Otkad je svijeta i vijeka, države su ubirale porez od pripadnika svoje političke zajednice za potreba funkcioniranja državnog upravnog i političkog sustava, kao i svih javnih službi koje država ima.

Iako je u današnjem hrvatskom društvu stanje s ubiranjem poreza mnogo bolje nego prije dvadesetak godina, postoji i dalje mogućnost dodatnog rasterećivanja građana od poreznog bremena. Prije svega, potrebno je značajno smanjiti porez na dohodak i dobit, kako bi se rasteretilo poslodavce pri poslovanju i mogućnošću zapošljavanja radnika.

Vrlo važna stavka kod takvih poreza je potreba uvođenja jedinstvene porezne stope, tzv. flat tax, čime bi svaki pojedinac doprinosio društvu proporcionalno svojim prihodima, umjesto da se građane destimulira od bogatstva i prosperiteta progresivnim poreznim stopama kao dosad.

Nadalje, porez na dodanu vrijednost trebalo bi smanjiti na razinu koja će biti prihvatljiva za građane, umjesto učinka otimačine od građana koji sad taj porez ima.

Valjalo bi razmisliti i o ukidanju plaćanja PDV-a na stvari koje su građanima prijeko potrebne, kao što su hrana i druge osnovne životne potrepštine. Konačno, valjalo bi pristupiti detaljnoj analizi posebnih poreza i nameta, kao što su trošarine i razne naknade, pri čemu treba ukinuti ili barem smanjiti one posebno opterećujuće za građane, a ostaviti samo one koje su stvarno nužne.

Niže porezne stope i manji broj poreza stvaraju bogatije društvo, koje onda državi vrati uslugu većim priljevom poreza zbog veće potrošnje građana koji su financijski napredovali. Dakle, za budućnost Hrvatske, državi je svakako u interesu pojednostaviti porezni sustav i značajno smanjiti porezno opterećenje na građane.

Sigurnost građana kao osnovni uvjet postojanja države

Aspekt na kojem bi država svakako trebala poraditi jest sigurnosni sustav države, koji je suštinski zaštitni mehanizam očuvanja dobrobiti građana, koji čine suvereni narod koji izvršava vlast u toj državi. Dizanje razina sigurnosnog sustava države je poboljšanje uvjeta rada u policiji, pravosuđu, sigurnosnim službama i vojsci.

Poboljšanje sustava sigurnosti najneposrednije se očituje u poboljšanju radnih uvjeta policijskih službenika, koji čine osnovni stupanj obrane društva od kriminala i drugih ugroza normalnog građanskog društva.

Također, policijski sustav potrebno je ustrojiti tako da bude dostupan građanima za sve potrebne prijave, obavijesti i brze reakcije u slučaju potrebe. Drugi bitan aspekt upravljanja sigurnosnim sustavom koji bi bio efikasan i pružao dovoljnu razinu zaštite građanima je šira upotreba modernih tehnologija, uz davanje potrebnih zakonskih ovlasti policiji za upotrebu istih u svrhu rane prevencije organiziranog kriminala, posebno na razinama državne vlasti, što je također neuralgična točka hrvatske stvarnosti.

Konačno, za transparentno djelovanje policijskog sustava u demokratskom društvu potrebno je osnaživanje funkcije građanske kontrole, kako policija ne bi provodila samovolju trenutne administracije.

Pravosuđe je dio državnog sustava vlasti koje je također zrelo za temeljitu promjenu. Uz poboljšanje samih materijalnih uvjeta rada, u sudovima i državnom odvjetništvu potrebno je propisati službu potpuno različitu od standardnog radnog odnosa, s obzirom na to da se radi o elitnim dužnosnicima i službenicima koji trebaju funkcionirati prema posebnim pravilima, slično policiji i vojsci.

Građanima je nužno omogućiti dovoljan broj dostupnih sudova i sudaca, kako bi im zaštita njihovih temeljnih ljudskih i građanskih prava bila zbilja, a ne tek dobra želja s političke razine.

Također, postupanje pred sudom bi trebalo ustrojiti na način da građanima nudi što brže ostvarenje zakonitosti i pravde, umjesto beskrajnog odugovlačenja, koje povećava skupoću i neefikasnost sustava sudovanja, kako u građanskim i upravnim, tako i u kaznenim predmetima.

Samo postojanje države nemoguće je bez djelotvorne zaštite od vanjskih i unutarnjih ugroza. Pri razvoju vojnog sustava i sustava sigurnosnih službi posebnu brigu trebalo bi posvetiti tajnosti podataka, opremljenosti postojećih pripadnika u službi državi, kao i jačanje kapaciteta u vezi modernih tehnologija, u svjetlu opasnosti od cyber terorizma i općenito od upotrebe informacijskih tehnologija u pribavljanju informacija i stvaranju ugroza jednoj suverenoj državi i njenim građanima.

Nadalje, uz sami stupanj opremljenosti i sustava plaća ovog stupa obrane i zaštite interesa hrvatskog društva, potrebno je da država ozbiljno pristupi izradi strategije obrane Domovine, koji se ne bi smio oslanjati isključivo na pomoć saveznika i prijateljskih država, već u najvećoj mjeri na vlastite kapacitete, kako bi u slučaju najgorih kriznih situacija Hrvatska bila na primjeren način zaštićena od vanjskih ili unutarnjih prijetnji ustavnopravnom poretku.

Umjesto zaključka

Svako društvo snažno je ako vlast i građani tijesno surađuju na uspješan način kako bi poboljšali opće stanje, kako za pojedinca, sam sustav vlasti, tako i za organsku društvenu zajednicu koja se upravo sastoji od pojedinaca i onih koji su izabrani da čuvaju i promiču njihove pojedinačne i skupne interese.

U ovom tekstu navedene su samo one točke koje su prepoznate kao najproblematičnije, no zasigurno ih ima još. Slika koju Hrvatska daje prema vanjskom svijetu ovisi o organizaciji vlasti, stupnju dostupnosti vladajućih za glas naroda koji ih upućuje u određenom smjeru, kao i o iskorištavanju dostupnih prirodnih, demografskih i organizacijskih potencijala.

Prvi korak za ostvarenje takvog puta bio bi pitanje institucionalizacije mehanizma građana kojim mogu neposredno utjecati na zakonodavne ishode te davanje pravog mjesta glasu naroda, koji bi onda mogao korigirati uske interese parlamentarne demokracije, te doprinijeti stabilnosti upravljanja Hrvatskom.

Također, vladajući bi s aktivnim pojedincima između običnih ljudi trebali pronaći načina definirati ciljeve koje Hrvatska kao zajednica sretnih ljudi za svakog svojeg čovjeka želi postići, za razliku od dosadašnjeg manjka vizije Domovine i korištenja državnih poluga vlasti za, u najboljem slučaju, interese uskog kruga utjecajnih pojedinaca.

Zaključno, dobru sliku Hrvatske kao simbola povezane zajednice i društva u kojem vlast i građani prijateljski surađuju, jednom kad ono bude do neke mjere izgrađeno i institucionalno utvrđeno u zakonima, potrebno je promovirati i štititi na međunarodnom planu, kako bi naša zajednica postala simbol prepoznavanja potencijala, njegove realizacije i zaštite zajedništva i zajedničkog uspjeha.