U prvom dijelu teksta Kako u fajt s ljevicom pisao sam o metodama borbe protiv “kuhanja žabe” i “ogrješivanju o liberalno-demokratski katekizam.” Metoda “kuhanja žabe” predstavlja jednu od glavnih taktika u redefiniranju temeljnih vrijednosti, običaja i kulture. Zbog svoje suptilnosti ostala je neprepoznata u relevantnom djelu političke desnice, dok je upitno je li mainstream desnica uopće upoznata s tim terminom. Ako i postoji upoznatost sa sintagmom, onda se njezine političke posljedice zanemaruju ili negiraju, jer naznake borbe protiv nastavka ljevičarskog preuzimanja svih aspekata ljudskoga života nema.
“Ogrješivanje o liberalno demokratski katekizam” duži je i živopisniji naziv za borbu protiv političke korektnosti. Tu sam nastojao dešifrirati značenja iza “svetinja” liberalne demokracije poput tolerancije, demokracije, multikulturalnosti i sličnih često korištenih riječi u političkom mainstreamu. Smatram da je puno korisnije vlastitom biračkom tijelu pojasniti realnost i jasan politički cilj koji se nalazi iza termina koji su nam nametnuti u javnom prostoru u odnosu na prevladavajuću pristup neobraćanja pozornosti na dinamiku preuzimanja jezika, zakona i institucija.
U drugom dijelu teksta ću kroz podnaslov “Radikalna manjina prekraja naravni zakon” objasniti zašto je bitno da se vratimo definiciji države koja odgaja kreposne pojedince te stvara ozračje blagostanja i mira, odnosno općega dobra. Kao što i sam naslov kaže, do prekida s takvom državom došlo je u onom trenutku kada je manjina odlučila kako uloga države više nije zakonsko sankcioniranje prirodnoga zakona koji nam daje najbolji odgovor na pitanje prava i obveza koje pojedinac traži/ima prema državi.
Država je tako postala “zlatna ribica” čija se uloga mjeri u ispunjavanju želja manjinskih politiziranih grupa (homoseksualni, ekološki i ini aktivisti). Narav se takve države ogleda u zabrinjavajućem fenomenu državnog uplitanja u sve grane ljudskoga života. Pod podnaslovom “Ideološkog suverenizma” ću obraditi temu koja, u sve prisutnijem dvoboju suverenizam protiv globalizma, ostaje nedovoljno obrađena. To je segment zaštite vrijednosti koje su se temeljito gradile na prošlim generacijama.
Generacijski vrijednosni polog ne smije se kompromitirati pred europskim zakonodavstvom, stranim organizacijama i državama te njegovo sve izvjesnije prepuštanje slobodnom tržištu morala rezultirat će domovinom u kojoj je broj kreposnih građana sveden na manjinu.
Radikalna manjina prekraja naravni zakon
Živimo u vremenu koje neodoljivo podsjeća na razdoblje pada Rimskoga Carstva. Dekadencija i moralni relativizam su u slobodnome padu. Izbjegavam često korišteni izraz da su dekadencija i moralni relativizam na vrhuncu, s obzirom na to da glasnici sa Zapada donose vijesti koje svaki put predstavljaju dodatni udar na zdrav razum, ali i pomiču taj famozni “vrhunac” još malo dalje. Plimni val u razaranju ostataka kršćanstva i njegovog utjecaja na sve dijelove ljudskoga života predvode neobuzdana sloboda koju prati obećanje ovozemaljske sreće. Umjesto toga, naše društvo pati od pronalaženja dubljeg životnog smisla. Susret čovjeka s dubinom životnog smisla događa se na osobnoj i društvenoj razini.
Društvena je razina ona koja nas zanima u ovom tekstu. Životni smisao na društvenoj razini postiže se tako što država kroz sve sastavnice na koje vrši utjecaj koristi radi izgradnje kreposnog pojedinca i pritom se vodi mišlju postizanja mira i blagostanja. Isto je na korist svim ljudima, odnosno, takva izgradnja ima svrhu borbe za opće dobro. Gorka povijesna lekcija 20. stoljeća rezultat je redefiniranja uloge države u oblikovanju pojedinca, koje svoje izvorište ima u drugačijem pogledu na ljudsku narav.
Jedna od sastavnica toga je i neobuzdana sloboda koja je kroz razna prava (pravo na dijete, pravo na pobačaj, pravo na promociju nemoralnosti) ušla u sferu ljudskih prava. Ona danas nisu ono temeljno civilizacijsko gradivno tkivo koje krasi jednostavni i svima dostupan izričaj. Ljudska prava zapadne, kršćanske civilizacije oduvijek su bila ukorijenjena u objavljenom Božjem, naravnom zakonu i bila su zainteresirana za svrhovito usmjeravanje ljudskih čežnji te potreba, poput obitelji, potomstva, privatnog vlasništva, slobode savjesti i sličnoga. Iza svega toga se nalazio jedan putokaz prema radosnom i svrhovitom životu pojedinca te funkcioniranju države koje je usmjeravala Crkva i generacijska ostavština prošlih naraštaja.
To usmjeravanje bilo je potrebno zbog pogleda na ljudsku narav koja je ranjena te koja vrlo lako zakonima koja nisu izraz naravnog zakona i generacijskog pologa može “iskliznuti” iz pravilnog smjera ljudskih čežnji i potreba. Pedagoške metode Crkve i učenje na greškama prošlih naraštaja nisu bile jamac života obilježenog nagomilavanjem užitaka, već jedan ciklus uspona i padova, a kada bi se zastori život spustili ubrali bi se materijalni i ne-materijalni plodovi truda, zalaganja, discipline i ljubavi.
Pogledom na toliko prozivano “21. stoljeće” jasno je da smo takav pogled na državu i pojedinca napustili. Zapadni čovjek je, prepustivši se lagodnom životu omogućenom napretkom tehnologije i užicima kao rezultatu prekrajanja naravnog zakona radikalne manjine sebi “kupio” nekoliko desetljeća lažnoga mira. Gorka povijesna lekcija je kako neobuzdana sloboda koja skida moralne okove s države i društva ne donosi ni ovozemaljsku ni onozemaljsku sreću, već samo nekoliko desetljeća “lažno kupljenog mira.”
Trenutno smo u vremenu kada problemi izlaze na površinu. Život Europljana koji je premrežen ugodama rezultirao je demografskom krizom koja se nastoji riješiti masovnim migracijama ne-europskog stanovništva. Seoba i migracija je bilo i povijest ih pamti. One kao takve ne predstavljaju presedan. No, koncepti multikulturalizma i integracija ne-europskog stanovništva nemaju iza sebe povijesnu prokušanost i zdravorazumsku svrhovitost. Upravo je ovdje ključnu ulogu odigrala radikalizirana manjina koja se odlučila na ideju stvaranja boljeg čovjeka putem poboljšanja ljudske naravi.
Glavni alati u tom modelu jesu ideološki koncepti – multikulturalizam i integracija. Oplemenjeni neupitnim vrijednostima ljudskih prava, tolerancije i slobode, takvi su se koncepti trebali pokazati uspješnima i jednom zasvagda potvrditi trijumf nad zastarjelim učenjem o paloj ljudskoj naravi koju treba putem zakona, običaja i tradicija odgajati i usmjeravati. Hrvatska stoga ne treba čekati situaciju jedne Švedske gdje premijerka priznaje neuspješnost migrantske integracije i stvaranje paralelnih društava. Jedan od bitnih elemenata u neprepuštanju manjini da prekraja naravni zakon jest i ideološka suverenost.
Ideološka suverenost i očuvanje vrijednosti
Što to znači uopće biti ideološki suveren? Sintagma koju nećete često čuti u političkom izričaju označava zaštitu običaja, tradicija i stečenih navika jednoga društva kroz sve sastavnice političkog života, s naglaskom na zakonodavstvo i sudstvo.
Zašto zakonodavstvo i sudstvo? Upravo zato što su te dvije grane vlasti danas pod najvećim pritiskom procesa ideologizacije i politizacije svih aspekata ljudskoga života. Zapad i njena uzdanica, liberalna demokracija, imaju velika očekivanja od sudske i zakonodavne grane vlasti. Osobiti interes ovdje vidi jedna radikalizirana i ideologizirana manjina koja svoju borbu na Zapadu vidi u okviru spolnih, klasnih i rasnih ratova.
Zaštita “običaja, tradicija i stečenih navika jednoga društva” svoje cjelovito ispunjenje u suvremenom političkom kontekstu dobivaju kroz slobodu samoodređenja u odnosu na strane države, ljudskopravaške organizacije i druge političke i društvene silnice. Laički rečeno, biti ideološki suveren znači biti slobodan u obrani vrijednosti koje su izgrađivale našu domovinu kroz stoljeća, odnosno biti dosljedan u obrani vrijednosti koje su ostavile generacije prije nas.
U 21. stoljeću svjedočimo kako se vrijednosti prepuštaju na milost i nemilost moralnom slobodnom tržištu. Slobodno tržište moralno je samo po definiciji i pratećoj frazeologiji poput “slobodi za sve”, “ljubavi za sve” koje se onda u političkom i institucionalnom kontekstu pretaču u ljudska prava. Ono je po naravi ograničeno državnim intervencionizmom, na Zapadu obilježenom sustavom liberalne demokracije.
Opet se vraćam na radikaliziranu i ideologiziranu manjinu i njezina velika očekivanja od sudske i zakonodavne grane vlasti. Jedini “igrač” koji može ispuniti njezina očekivanja o korjenitoj promjeni svake grane ljudskoga života jest država s velikim D. Naivno je misliti da će obećanje “slobode za sve” rezultirati sustavom u kojem će vas radikalna manjina nakon što ostvari svoje zahtjeve i odnese pobjedu u spolnom, klasnom i rasnom ratu ostaviti na miru. Nema mira u liberalnoj demokraciji. Ona po naravi zadire u svaki segment ljudskoga života, nastojeći ga osiromašiti za stečene navike, misli, geste, tradicije i običaje. Zauzvrat, ponudit će priče o ljudskim pravima, slobodi, ljubavi, prevedeno, o životu bez ožiljaka, uspona i padova. Ukratko, život bez svrhe proveden u ugodama koje osiguravaju tehnologija i “ljudska prava”.
U zaštiti naravnog zakona i vrijednosnih ostavština generacija prije nas iznimno je bitna ideološka suverenost. Biti ideološki suveren iznimka je, a ne pravilo 21. stoljeća. Danas listu ideološki suverenih zemalja predvode uglavnom zemlje u razvoju s afričkog i azijskog kontinenta, kao i, ne u toj mjeri dosljedno određene, države poput Rusije. Promatrajući stadij u kojem se Zapad nalazi, onaj materijalne ugode i nikad završene i zasićene potrage zapadnog čovjeka za životnim užicima neobuzdane slobode, teško je ne primijetiti kako vrijednosti koje su ga nekada krasile danas nedostaju. Vrline. Uzmimo recimo hrabrost. Način na koji su se u prvom stadiju rata Ukrajinci suprotstavili ruskoj agresiji svoje korijene ima u moralnoj i duhovnoj čvrstoći, postojanosti koja svoj oblik manifestacije pronalazi u ljubavi prema vlastitoj domovini. Možemo li iskreno reći isto i za zapadna društva koja nagrizaju otrovi multikulturalizma, hedonizma, moralnog rasula i sličnih? Ne idem u smjeru romantiziranja Istoka. Ukrajina ima svoje probleme, a moralnu i duhovnu komponentu u 21. stoljeću, ne zavaravajte se, nećete održati bez par ožiljaka u borbama sa Sorošem, svjetskim ekonomskim forumom (njegovim “planovima” za vaš narod), američkom LGBT vanjskom politikom itd.
Vratimo se na ključ priče. Materijalna ugoda po naravi nije loša, ali ona mora ići u korak s vrijednosnim komponentama koje su izgradile Zapadnu civilizaciju. One u državnom kontekstu predstavljaju svrhovitost koju svatko od nas ima u zemlji u kojoj živi. U srednjem vijeku ona je značila podjelu na društvo u kojem određeni ljudi mole, određeni rade, a određeni ratuju.
Koliko god to nekom u 21. stoljeću izgledalo smiješno, prije bilo kojeg oblika ironiziranja takvog društveno-političkog poretka, razmišljajmo o tome kako se ljudska narav pokazala otpornom na brojne pokušaje njezinog usavršavanja, ali i degradiranja. Država koja svoju svrhu na Zapadu pronalazi u ispunjavanju naše krivo usmjerene, pale ljudske naravi vidljive u nikad utaženoj potrazi za ugodom i užicima ne može rezultirati vrijednostima koje se očituju u aktualnoj ukrajinskoj obrani pred agresijom.
Znam, mnogi će reći da se u muci poznaju junaci, ali moralni relativizam na Zapadu koji je rezultirao slabim državama-poticateljicama stvaranja poročnih građana govori o rezultatima takve države. Nitko za takvu državu neće ići u rat niti se u “kupljenom” miru boriti za čuvanje vrijednosti koje su je izgradile. Ideološki suverena država s druge strane pravilno će usmjeriti osnovne ljudske čežnje i potrebe. Dati će im svrhu. Svrhu za koju se isplati boriti.
