Ideja ekonomskog zbližavanja članica Europske unije  dobiva svoje plansko usmjerenje Ugovorom iz Maastrichta 1992. godine. Plan: stvaranje zajedničke monetarne unije kao sredstvo ka cilju ekonomskog zbližavanja. Njemačke s Latvijom. Francuske s Hrvatskom. Poznata europska formula zbližavanja putem “slobodnog kretanja robe, kapitala i ljudi” dobiva svoju najkonkretniju formu u zajedničkoj valuti. Hrvatska  u stvarnost “najkonkretnije forme” i “ekonomskog zbližavanja” uranja 1. siječnja 2023. godine. Vladajući HDZ počinje brojati četvrto desetljeće vođenja poslušničke, ne vizionarske i globalističke politike zemlje kojoj je povijest već nekoliko puta održala lekcije o suverenosti. S Plenkovićem na čelu države i vodeće stranke politika revnog provođenja volje osovine Pariz-Berlin u svim kontekstima pa kad i ona predstavlja ugrozu za demografski opstanak, nacionalni i monetarni suverenitet prisutnija je no ikada. 

Ekonomsko zbližavanje neodvojivo je od političkog

Međuovisnost ovih dvaju političkih ideja u skladu su s vladajućim političkim poretkom u kojem živimo. Liberalnoj demokraciji. Više demokratskog, a manje liberalnog bila je misao vodilja idejnih osnivača europskih integracija. Mi živimo u drugačijem svijetu od onoga u kojem su živjeli demokršćanski začetnici europskih integracija. Narav sustava liberalne demokracije ne bih rekao da se (pa i u kontekstu koronakrize ) oteo kontroli pa imamo liberalno koje je u toj sintagmi dominira nad demokratskim posljednjih nekoliko desetljeća. Stava sam kako je logika takvog sustava uvelike obilježena kontrolom koja je u periodima utvrđivanja takvog sustava kao prevladavajućeg “radila u tišini”. Danas su stvari jasnije. Priroda sustava liberalne demokracije ne zaustavlja se na europskim ekonomskim integracijama. Ambicije svakog sustava koji nastoji kontrolirati čovjeka ne zaustavljaju se na čovjeku kao materijalnom biću. One to mogu tvrditi kao neprijepornu činjenicu ali politike sustava kontrole nastoje puno više od toga. Nekad je to izraz puke sile, a nekad je to ponešto lukavija i prikrivenija politika. Mi živimo ova “lukavija” i “prikrivenija” vremena u kojima se nastoji kontrolirati svaki aspekt ljudskoga života. To uključuje osnovna poimanja čovjeka poput gesti, riječi, misli i savjesti.  

“Uronimo” nazad u europsku stvarnost isprepletenosti ekonomskog i političkog zbližavanja u kontekstu liberalne demokracije. Primjeri ekonomskih ucjena Poljske i Mađarske zbog navodnog kršenja “vladavine prava” (prevedeno odbijanja provođenja LGBT politika i jasan politički stav ideološke suverenosti) znak je borbe europskih centara moći protiv svake vrste suverenosti. Stoga je vidljivo da su svi tipovi suverenosti međusobno isprepleteni. Ekonomska, monetarna, ideološka, teritorijalna, ekonomska itd. Udarac na jednu automatski oslabljuje drugu. Ne samo da oslabljuje. Po “drugu” suverenost nakon što su vam uzeli prvu oni dolaze. “To im je u krvi” reklo bi se. Odnosno u naravi sustava kako sam ranije objasnio. Slogan EU stoga treba promijeniti u “Ujedinjeni u istosti” kao dugog procesa nametanja liberalno-demokratskih vrijednosti kroz model političkih i ekonomskih integracija.   

Što će se dakle dogoditi kada uvedemo euro?  

Vjerujem da ste već čuli ali zbog nedostatka kvalitetne javne rasprave o uvođenju eura zgodno je ponoviti kako Hrvatska ulaskom u Eurozonu svoj monetarni suverenitet predaje Europskoj središnjoj banci. Nisam ekonomist, stoga neću ulaziti u pretjerane ekonomske analize, no neke su evidentne i proizlaze iz samih uvjeta ulaska u Eurozonu. Hrvatska 1.siječnja 2023. godine gubi mogućnost korištenja određenih monetarnih politika poput prava na podešavanje tečaja i promjenu kamatnih stopa. Svjedoci smo kako ekonomsko zbližavanje ne ide bez djela nacionalnog suvereniteta (u ovom slučaju monetarnog) i bez toga da zemlje članice Eurozone ne prilagode vlastite nacionalne interese interesima europskih centara moći. Koji su to interesi i tko ih predvodi tema je idućeg ulomka. 

Sva su pitanja svjetonazorska 

Ne vjerujete mi? Pitajte pedantne i radišne Nijemce. Oni danas plaćaju danak plodova kulturne i seksualne revolucije koja se snažno institucionalizirala u toj zemlji. Pogrešne vrijednosne politike Njemačke uzrok su populacijskom propadanju kroz koju ta zemlja prolazi. Pedantni kakvi jesu Nijemci stvar ne rješavaju improviziranim rješenjima već jasnom politikom i strategijom koja se može podijeliti na dvije smjernice: crpljenje radne snage s prostora jugoistočne Europe i pomni odabir migranata s Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Hrvatska tako demografski i ekonomski plaća pogreške njemačke politike. Političkom mainstreamu o čijim nedostacima i negativnostima ne treba previše trošiti riječi odgovara on što zauzvrat nudi Berlin. Kapital. U Hrvatsku već pristiže, a ulaskom u Eurozonu nastavit će pristizati europski kapital kroz fondove i druge oblike pomoći. Novac se trenutno, a i nastavit će se s takvom politikom troši na neproduktivni državni sektor. Najbolji primjer toga jesu infrastrukturni projekti koji zavidnu razinu ironije dobivaju u opustošenoj Slavoniji u kojoj se europskim novcima grade kapacitetom nepotrebne kanalizacije, ceste i drugi projekti za ljude kojih tamo više nema. Oni su naime u Njemačkoj. Jasne su iz toga dvije stvari. Njemačkoj se isplati ulagati novac u Hrvatsku pa i onaj neproduktivno potrošen s obzirom na to da zauzvrat dobiva radnika u kojeg nije uložila ni centa za njegovo obrazovanje. Nemojmo se zavaravati europski kapital ima svoju logiku. Ova pomoć je kratkoročna i kome god je iole stalo za napredak ove zemlje onda će shvatiti da onog trenutka kada se politike centara moći promijene nestat će i kapitala. U potpunosti će tada zaživjeti temeljna politika europskih centara moći koju prvenstveno gura Njemačka o putovanju kapitala ( novčanog, intelektualnog i radnog) iz zemalja periferije u zemlje centra.  

Kako dalje?  

Ključno je zato ne objeručke prihvatiti “velikodušnu” pomoć Europske unije i ne učiniti Hrvatsku ovisnom o novcu koji će dolaziti. On će ionako napraviti jednu od dvije stvari. Ako nastavimo s politikom isključivog prianjanja uz volju osovine Berlin-Pariz taj će  nas kapital učiniti još ovisnijim o Europskoj uniji i dominantnoj politici centara moći koji će kad se potroši u neproduktivan dio državnog sektora i prestankom “euro-euforije” kulminirati ekonomskom krizom. Tada nastupa trojka ( MMF, ESB i europska komisija) i onda u pitanje dolazi ekonomski suverenitet naše zemlje. Drugi primjer politike predstavlja mudro balansiranje Poljske između produktivnog trošenja novca koji stiže iz središta uz jasno gledanje nacionalnih interesa. Nacionalnih interesa koji po naravi svega iznesenog teže što manjoj ovisnosti o EU centrima moći u bilo kojem pogledu.