Zakonski okvir djelovanja medija i njihova prava
Nedostatak hrvatskog jezika je to što se teško prilagođava novovjekovnoj terminologiji pa je tako za mnoge pojmove na stranim jezicima teško pronaći odgovarajuću riječ. Razmišljajući o naslovu ovog teksta, htio sam upotrijebiti jedan pojam na engleskom, koji često koristi predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, a to je accountability. U prijevodu na hrvatski jezik, accountability označava obvezu odnosno spremnost na prihvaćanje odgovornosti za svoja djela. Takva spremnost može se podijeliti na korporativnu, političku, može se odnositi na radno mjesto, društvo ali i druga područja djelovanja, primjerice medije.
Kad govorimo o pitanju spremnosti medija na preuzimanje odgovornosti za svoja djela, uzima se da djela označavaju članke, kolumne, oglase i ostale tekstove. U Hrvatskoj su načela slobode medija, prava novinara i drugih pravnih i fizičkih osoba koje djeluju na području javnog informiranja, uređena Zakonom o medijima (ZoM). Tako se jamče sloboda izražavanja i sloboda medija a zakonom su određena i načela oglašavanja, odgovornosti novinara i medijskih kuća te sve ostalo vezano uz medijsku djelatnost.
Smatram da je djelatnost kojom se mediji bave vrlo važna za društvo jer mediji imaju veliku ulogu u kreiranju javnog mišljenja i percepciju većine građana o nekom događaju ili osobi. Osim toga, prenose i same informacije o događajima koji su se odvili, odvijaju se ili se tek imaju odviti. Stoga nije nevažno što nam se i na koji način plasira. Svjedoci smo sve većeg i sve češćeg negativnog utjecaja mainstream medija na sliku stanja u svijetu, na način na koji same sebe poimamo, kao i na način na koji doživljavamo događaje koji utječu na naš život. Poštujem pravo na slobodu uređivačke politike, posebno zato što u Hrvatskoj većinu medija još uvijek ne posjeduje država (barem ne nominalno) no imam dojam da se u posljednjih nekoliko godina iznimno jako radi na kreiranju atmosfere straha, očaja i beznađa. Navest ću nekoliko primjera.
Mediji u doba korone
Prema ZoM-u, nakladnik ima obvezu bez naknade objaviti proglase i službena priopćenja nadležnih državnih tijela, ukoliko se ona odnose na situacije u kojima postoji opasnost za život i zdravlje ljudi, sigurnost zemlje te javni red i mir. Ovome smo imali prilike posvjedočiti u periodu epidemije korona virusa. Mediji su prenosili sjednice Vlade RH i konferencije kriznog stožera, na kojima su se redovito objavljivale nove odluke nekolicine ljudi koji su tada imali moć odlučiti smijemo li izaći iz kuće, otići na posao ili posjetiti članove obitelji izvan svog kućanstva. Nije mi cilj ulaziti u legalnost odluka, kao ni motivaciju onih koji su odluke donosili jer to nije tema ovog teksta. Ono na čemu bih se zaustavio jest s kojim su se žarom mediji uključili u ovu priču. Mediji su već i prije službenih odluka o zatvaranju svega vršili pritisak na građane da ostanu doma, da izbjegavaju normalan život i da se pokore suludim preporukama Stožera, koje su imale obvezujuću težinu. One koji su govorili o potencijalnoj štetnosti zatvaranja ekonomije, lošem utjecaju na mentalno zdravlje djece i općenito ljudi, budućem povećanju oboljelih od malignih bolesti (zbog toga što se nisu provodili dijagnostički pregledi) su ismijavali, opravdavajući odluke vladajućih. Nažalost, mnoge najave su se obistinile a čak su i žestoki zagovornici zatvaranja priznali da je ono bilo pogrešno (1-4).
Po završetku prvog vala zatvaranja se pojavilo cjepivo protiv covida a stanje je postalo još gore. Premijer Plenković je na prijenosu jedne od sjednica vlade pred kamerama zatražio od medija, prvenstveno radiotelevizijskih, da se maksimalno uključe u propagandu cijepljenja i rade na „otklanjanju nebuloza koje se pojavljuju u medijskom prostoru“. Najavio je da će vlada to pomoći. „Manje košta dobar PR nego smrt od covida“, rekao je. Proračunskim je novcem Vlada RH pomogla kampanju prisile na cijepljenje, ne pitavši građane slažu li se s time. U tom su se razdoblju neke tvrtke u državnom vlasništvu, kao što je HEP, oglašavale upravo na stranicama mainstream medija, što upućuje na jedan od načina na koji se moglo prikriti sponzorstvo države (5). Uvedena je nova etiketa – antivakser, koja se lijepila svakome tko je pokušao dovesti u pitanje svrhu cijepljenja protiv covida za preboljele, porijeklo i dinamiku razvoja cjepiva protiv covida te izostanak obveze testiranja za cijepljene. Tako je dr.sc. Krešimir Pavelić, dekan Medicinskog fakulteta u Puli, bio prisiljen dati ostavku na mjesto dekana, jer se drznuo govoriti protiv prisile na cijepljenje (6-12). Kasnije je dobio tužbu na sudu protiv jednog medija, zbog iznošenja neistina protiv njega i uvrede časti (13-14). Neke druge javne osobe koje su mediji također uzeli na zub, poput Nenada Bakića, su u procesu tužbe protiv fact checkera ili drugih medijskih kuća. Nadam da će ti sporovi završiti uspješno po tužitelje.
Pod izlikom kontrole epidemije, uvedene su covid potvrde, kojima se ograničavalo kretanje necijepljenima i onima koji se nisu testirali na covid. Mnogi su poslovi u ovom periodu propali, mnogi su ostali bez posla ili su izvrgnuti ruglu. Kasnije će HDZ-ov Branko Bačić, sadašnji ministar graditeljstva, priznati kako je svrha covid potvrda bila jedino prisila na cijepljenje, premda se tvrdilo da služe za sprečavanje širenja zaraze (15-16).
Zašto se napadaju novinari?
Prethodne primjere sam naveo zato što je važno podsjetiti se kako su se mediji odnosili prema svojim čitateljima, građanima Hrvatske i kako bismo buduće pokušaje manipulacije prepoznali na vrijeme spriječili ponavljanje ranijih scenarija. Kaže novinarka HRT-a Maja Sever, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske i novoizabrana predsjednica Europske federacije novinara, kako su napadi na novinare sve žešći, kako je ugrožena sloboda medija i kako se, ponajviše internetom, širi govor mržnje prema novinarima. Najavila je pojačanu suradnju s policijom te nove mehanizme prijave i kažnjavanja napada na novinare. Ne podržavam fizičko nasilje niti prijetnje novinarima. Ne želim da se itko u Hrvatskoj osjeća nesigurno ili da strahuje za svoj život. Ipak, problem je u tome što Maja Sever ide puno dalje nego što bi se očekivalo ili što bi netko smatrao potrebnim. Ona traži da se verbalno vrijeđanje novinara spusti na nižu razinu odlučivanja te se kazneni progon po tom pitanju provodi automatizmom (17-20). Do ovog dijela se mogu složiti sa zahtjevima no dalje od ovoga ne mogu. Vjerujem da mnogi novinari doživljavaju prijetnje i životne ugroze ali i da su mnoge situacije takve da ne zahtijevaju kazneni progon. Svjedočio sam jednom takvom „napadu“, baš na spomenutu novinarku. U jesen 2022., na prosvjedu ispred središnjice HDZ-a, u jeku afere oko Ine, jedan je prosvjednik s novinarkom Sever ušao u verbalni sukobe, rekavši da su lažljivci, da je HRT sluganski medij i da novinare, koji su podržavali mjere donesene za covid epidemije, treba zatvoriti. Većina medija je fokus izvještaja s prosvjeda stavilo na ovaj „incident“, prikazavši ga kao napad na novinarku, umjesto da se bave problemom još jedne izdaje od strane vladajućih (21). Novinari kao da su zaboravili kako su vrijeđali građane, lijepeći im etikete i diskreditirajući ih. Tko ima obraza vrijeđati nekog, trebao bi biti spreman podnijeti i uvredu kao reakciju na svoja djela.
Smrt novinara Vladimira Matijanića najbolji je primjer kako se neke stvari vrate kao bumerang. Ovaj novinar tragično je preminuo, nakon što je hitna služba odbila doći po njega a sami liječnici na hitnoj primiti ga. Preminuo je kao oboljeli od covida; bolest je pogoršala stanje ostalih bolesti koje je imao (22). Iz klinike za infektologiju KBC-a Split naveli su da se pokojnik trebao cijepiti i da potrebe za hitnim prijemom tada ne bi bilo (23). Zanimljivo je vidjeti kako su u obranu pokojnog kolege stali svi novinari, svi oni koji su zahtijevali da se necijepljenima protiv covida uskrati liječnička pomoć u slučaju potrebe. Bilo je u redu maltretirati obične građane, sve dok nije stradao netko njihov. Čak su 5.2. organizirali i prosvjed u Zagrebu, na kojem se okupilo par stotina ljudi, većinom novinara, te su tražili pravdu za pokojnog novinara. Koliko je osoba iz istog razloga umrlo prije Matijanića, a da se za njih i ne zna? Koliko ih je umrlo nakon njega? Bi li se novinari pobunili da nije umro jedan od njih? I što za njihov integritet znači činjenica da prosvjeduju protiv posljedica nečeg za što su sami agitirali više od dvije godine? Pokojni Matijanić radio je za portal Index. Vlasnik Indexa Matija Babić još je prošle godine za necijepljene rekao da su smeće i da im treba uskratiti liječničku pomoć. Nije li licemjerno pozivati na pravdu za ono isto protiv čega si se sam zalagao?
Kako vjerovati ovakvim medijima? Kako bi se čovjek trebao postaviti u situaciji kad taj isti Babić na svom portalu reklamira neku minornu internet stranicu, čije liste preporuka slaže nekoliko tisuća pratitelja (za usporedbu, na planetu nas je nekoliko milijardi), a koja kaže da je Hrvatska najgluplja zemlja na svijetu, te u više navrata objavi takve napise (24)? Kako ne biti ljut i ne vrijeđati takve osobe, koje mrze svoje sugrađane a od njih žive?
Odgovornost kao temelj za izgradnju povjerenja
Nije mi namjera ovaj tekst posvetiti ocjeni rada jednog portala ali posljednji primjer ponovno dolazi od Indexa. Ovdje pak doživljavamo zaokret u sadržaju u svega par dana. Index ponovno dovodi u pitanje zdrav razum običnog čovjeka početkom godine, kad se u Švicarskom gradu Davosu održao jedan od redovitih sastanaka Svjetskog gospodarskog foruma. Tad se među neinformiranim osobama i nekima koji su uspjeli doći do određenih informacija, spominjalo da se sve više vrši pritisak da se u ljudsku prehranu uvedu pripravci od kukaca. Naš omiljeni portal je 23.1. (25) napisao da su takve osobe teoretičari zavjera, što su “skloniji biti desničari”, da bi samo dva dana kasnije prenio vijest kako je EU odobrila prodaju određenih kukaca za ljudsku prehranu (26). Kasnije se fokus etiketiranja usmjerio na sve one koji se protive ideji konzumacije kukaca. I opet su za problem izabrani desničari i konzervativci, kao oni koji koče daljnji razvoj društva i borbu za očuvanje našeg planeta od katastrofe klimatskih promjena (27).
U idealnom društvu novinarski bi se posao sastojao u pukom prenošenju informacija. Objektivno novinarstvo nije politički obojeno i ne kroji uređivačku politiku ovisno o željama vlasnika ili sponzora. Takvom novinarstvu trebamo težiti i za takvo se novinarstvo treba i vrijedi boriti. Društvo, kakvom teže i voditelji ove stranice, društvo je u kojem smo svi malo bolji jedni prema drugima, nego što smo to bili prošle godine. Jedno od glavnih obilježja takvog društva jest biti spreman stati iza svojih riječi, neovisno o posljedicama istih. Dosljednost je jedna od najboljih osobina koje mogu krasiti javnu osobu. spremnost na odgovornost temelj je na kojem se gradi međusobno povjerenje. Ukoliko nismo spremni graditi takvo društvo, bit ćemo prisiljeni boriti se svatko za sebe. U tom ću se zadovoljiti time što ću do kraja života živjeti sva obilježja meni najdraže etikete – krezubog desničara.
