Trideset godina "višestranačja"
Politike nema bez ideologije i tko god tvrdi da je moguće baviti se politikom, bez ideološke dimenzije, taj je u zabludi ili laže.
Trenutna vladajuća stranka vodila je Hrvatsku kroz veći dio njezine samostalnosti. Uzme li se u obzir iz koje političke opcije su osnivači te stranke izašli, moglo bi se reći da Hrvatskom od 1945. upravlja jedna te ista ideologija, s iznimkom toga što su se politički akteri s vremenom ogrtali zastavama različitih boja. Ukoliko se zadržimo na razdoblju od stjecanja neovisnosti i donesemo ocjenu stanja Hrvatske u odnosu na želje prosječnog Hrvata nakon završetka Domovinskog rata, ne možemo reći da smo blizu ostvarenja ciljeva jedne suverene, samostalne države.
Političari su nam obećavali da ćemo biti uspješna zemlja – „mala Švicarska“. Situacija je pak, blago rečeno, alarmantna. U Hrvatskoj danas živi gotovo milijun stanovnika manje (3,87 milijuna) nego prije trideset godina (4,78 milijuna), kad je ostvaren tisućljetni san o samostalnosti i neovisnosti. Tamnicu naroda – Jugoslaviju, zamijenili smo birokratskim aparatom koji nam svakodnevno oduzima djeliće neovisnosti, u ime ujedinjenja Europe. Trenutno smo0020na broju stanovnika sličnom broju nakon 2. svjetskog rata. Petina stanovništva stanuje u glavnom gradu. Dodamo li tom broju zagrebačku županiju, koja okružuje grad Zagreb, udio se penje na otprilike 28%. Gotovo četvrtina stanovništva (22,45 %) starija je od 65 godina. Hrvatski proračun ogromna sredstva generira iz uslužnih djelatnosti (11,82 % BDP-a u 2019.g.), zbog čega svake godine ovisi o turizmu. Mnogobrojnost turista potrebna je prijevoznicima, proizvođačima hrane i ostalim uslužnim djelatnostima ali i svima onima koji se bave rentijerstvom i biraju ne raditi za drugog poslodavca. Takav odnos može se usporediti s kockom, budući da se država kladi na to da će svake godine Hrvatsku posjetiti prihvatljivi broj turista, koji će ostaviti dovoljno novca za potrebe servisiranja državnog aparata. Dakle, Hrvatska je dobno stara, centralizirana država, bez diversificiranog pristupa izvorima sredstava. Nedostaje nam radnika u mnogim djelatnostima (građevinskim, ugostiteljskim,…) a rješenju tog problema pristupa se na pogrešan način – uvozom strane radne snage, nespremne na prilagodbu kulturi u koju su došli raditi. Na dnevnoj bazi se otkrivaju nova koruptivna zlodjela te su Hrvati već otupili na takve vijesti. Hrvatskoj su nužne ozbiljne reforme – poreznog, mirovinskog, izbornog i zdravstvenog sustava, uz nužnu hitnu reformu sudstva. Nemamo viziju gdje bismo htjeli biti za 10, 20 ili više godina a kad bismo je, kojim slučajem, imali, ne bismo znali kako ju ostvariti.
Jasno je da ovakvo stanje uvjetuje nužnu smjenu vlasti i toga su Hrvati svjesni. Međutim, vladajuća stranka učinila je sve da smjena vlasti ostane samo na mogućnosti. Otprilike 10% svih birača članovi su HDZ-a ili su na neki način povezani s tom strankom (zaposleni po rodbinskoj ili prijateljskoj liniji, oni kojima se na neki način pogodovalo,…). Dodamo li pritom i članove njihovih obitelji, taj postotak sigurnih HDZ-ovih birača raste. Izlaznost se na izborima kreće između 30 i 50 %. Dodatni faktor u svemu je D’Hondtova metoda raspodjele mjesta, koja velikim strankama omogućuje ostanak na vlasti, a manje opcije udaljava od sabora. Uzevši sve navedeno u obzir, promjena vlasti zvuči kao nešto neizvedivo.
Kako do vlasti?
Usporede li se s vladajućom strankom, stranke oporbe pojedinačno nemaju kapaciteta (članstvo, financije,…) za ostvariti dovoljno jak rezultat i osvajanje vlasti. Koaliciju mogu sklopiti tek neke stranke ali ti potencijalni glasovi i dalje ne daju neku osnovu za nadu u promjene. Kako tome doskočiti? Koalirati s vladajućom strankom pa pokušati, koristeći polugu moći, pomalo mijenjati sustav? Ostvariti dobar rezultat pa siliti ponavljanje izbora i bezvlađe do postizanja nekog prihvatljivog rezultata? Vjerujem da su ovo neka od pitanja s kojima se suočava vođa svake oporbene stranke.
Nedavno se javio određeni političar, koji je počeo gurati narativ o nužnosti rušenja HDZ-a pod svaku cijenu. Predložio je neke scenarije prema kojima bi oporba u trenutnom stanju mogla provesti smjenu vlasti. Tvrdi da bi se oporba na izborima ili nakon njih trebala ujediniti te provesti nužne reforme, osloboditi okupirane institucije (sudstvo, državnu televiziju, ministarstva,…) te kazniti sve koji korupciju potiču i u njoj sudjeluju. Pritom nije siguran treba li se ta vlada zvati prijelazna vlada, tehnička ili vlada nacionalnog jedinstva. Nakon godine-dvije čišćenja terena, vlada bi bila raspuštena te bi se tada odvila prava politička utakmica, bez sudjelovanja pravomoćno presuđene stranke. Spomenuti političar tek je pri kraju mandata postao član stranke na čijoj je listi ušao u sabor. Je li predsjedništvo te stranke trebalo pitati svoje članstvo i birače jesu li za ulazak u neke sulude koalicije ili više ima smisla da odluku o tome donosi netko tko je tek postao članom stranke, neovisno o utjecaju koji posjeduje?
Stara ljevica je na umoru i za nju, djelovanjem biologije, glasuje sve manje ljudi, starih jugonostalgičara. Nove lijeve opcije u Hrvatskoj provode globalističku agendu. Tako se, pod krinkom zelene politike, guraju ideje poput rodne teorije, ugljičnog otiska, zabrane normalne i čovjeku prirodne prehrane, brisanje nacionalnosti i granica uvođenjem stranaca. Kako bi, u slučaju da oporba stavi ideologiju sa strane i preuzme vlast, trebala izgledati ta vlada? Tko bi bio novi glavni ravnatelj državne televizije? Tko bi bio ministar kulture a tko ministar vanjskih poslova? Kako bi izgledala socijalna ili obrambena politika takve vlade? Jer, čak i da se krene „čistiti teren“, osnovni državni sustavi moraju funkcionirati. Kakvu bi politiku slijedio zdravstveni sustav ili pak represivni aparat? Nisam čuo da su zagovaratelji ideološkog moratorija dali odgovore na ovakva pitanja. Kad bi, primjerice, meritokratskim putem najbolji ljudi u Hrvatskoj došli na čelna mjesta, čak bi i oni imali neki vrijednosni sustav prema kojem bi djelovali, a koji ne bi nužno zadovoljavao sve političke struje u vladi.
Hrvatska je prošla razne eksperimente u prethodnim izbornim procesima. Most i HDZ su dvaput pokušali koalirati i nisu uspjeli izdržati zajedno. Ukoliko dvije stranke nominalno desnog centra u dva mandata ne mogu funkcionirati, neovisno o razlozima neuspjeha, ne vidim kako bi to mogle stranke s dvije suprotne strane političkog spektra. U SDP-u su svjesni opasnosti od političke smrti te su također spremni napraviti bilo što, samo da se dokopaju vlasti. To se vidi po nedavnoj podršci predsjednika stranke organizaciji prosvjeda Domovinskog pokreta „Za spas Slavonije“. Čelnici drugih stranki oporbe također lagano govore o opciji ujedinjenja.
Bilo je i gorih vremena
Koliko god bilo teško živjeti u Hrvatskoj, ne mogu se složiti s tezom da živimo u vremenu sličnom onom u vrijeme Domovinskog rata. Tad smo se doslovno borili za život, dok nam danas barem doslovno ne rade o glavi. Kad bi to i bilo istina, zagovaratelji ideje ideološkog moratorija zaboravljaju da se 25. lipnja 1991. Stranka demokratskih promjena, preteča današnjeg SDP-a, u Hrvatskom saboru izjasnila protiv donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Sukladno tome, koalirati bi se moglo čak i s nekim tko nije bio za hrvatsku slobodu i neovisnost. Po tome ne ispadaju ništa bolji od HDZ-a, koji većinu u saboru osigurava koaliranjem s pripadnicima stranke koja i danas slavi agresora na Hrvatsku.
U Hrvatskoj već imamo dovoljno primjera kako izgleda suradnja ljevice i desnice. Tko bi mogao zaboraviti kako je pokojni zagrebački gradonačelnik godinama bio član SDP-a, dok su mu proračun izglasavali HDZ-ovci? Ili jedan svježiji primjer, u kojem hrvatska vlada čini sve da zaštiti osumnjičene za trgovinu djece po Africi, dok je za njih potvrđeno da su simpatizeri ekstremno lijevih političkih opcija a neki su čak i članovi tih stranki?
Puno zakona koje idu na ruku neistomišljenicima desnice donijela je „desna“ opcija – HDZ. Navest ću samo neke – Istanbulska konvencija, Zakon o arhivima, novi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. Blokirali su pokušaje raspisivanja referenduma o promjeni izbornog zakona, referenduma o otkazivanju Istanbulske konvencije, referenduma protiv prevelikih ovlasti vlade u slučaju krize. Mnogi zakoni upitnog sadržaja prošli su ocjenu ustavnosti od strane Ustavnog suda, čije članove većinski bira HDZ.
Stranke oporbene desnice ne mogu koalirati zato što dobar dio desne oporbe misli da se vladajuća stranka može popraviti. Vjerujem da u toj stranci ima puno dobrih i dobronamjernih ljudi ali ne vjerujem da će ta stranka ikad uspjeti sa sebe sprati ljagu pravomoćno presuđene stranke.
Kako je onda trebalo djelovati i koje je rješenje za uspješnu smjenu vlasti? Ozbiljne stranke znaju da završetkom izbornog ciklusa počinje kampanja za novi. Znaju da nema puno mjesta odmoru već da treba prionuti poslu i osiguravanju što boljeg rezultata na slijedećim izborima. Stranke desnice, koje su u svom saborskom djelovanju, imale različite razine podrške, trebale su razdoblje u kojima su imale osjetno povećanu popularnost (a tih je prilika bilo dosta, zahvaljujući gafovima vlade) iskoristiti za proširenje članstva, pojačani rad na terenu i građenje baze za nadolazeće izbore. Cilj djelovanja trebao je biti da se za izlazak na izbore motivira 20-30% birača koji inače ne koriste svoje pravo glasanja. Popularnost se mora oploditi, inače stranka postaje neozbiljna, običan aparat za serviranje floskula. Da su stranke desnice pametnije iskoristile prednost koju su dobivale u vrijeme borbe protiv korona terorizma, uhićivanja raznih vladinih dužnosnika radi sumnje na korupciju i druge situacije, danas bi imale puno bolju polaznu točku te bi ideja stavljanja ideologije na stranu bio samo loš vic. Možda za nadolazeće izbore još uvijek nije prekasno ali je svakako krajnji čas za povući prave poteze i pokušati ispraviti štetu učinjenu ispraznim idejama o ideološkom moratoriju.
Makijavelistički pristup opravdavanja koalicije s neistomišljenicima, tobožnjim ciljem micanja koruptivne hobotnice, zapravo je samo izlika za postizbornu prevaru birača. Takvima (pre)poručujem da osnuju svoju “Stranku Ideološkog Moratorija” te bajke pokušaju prodati nekom drugom.
