Riba smrdi od glave ali se čisti od repa

2024. godina će u Hrvatskoj godina puna zanimljivih događaja a najviše izbora. Gotovo svako godišnje doba provest ćemo pod navalom neke izborne kampanje.

Korupcija - neizlječiva bolest?

Zamolite li slučajne prolaznike na ulicama naših gradova da navedu glavne probleme koji koče napredak Hrvatske, vjerujem da bi većina kao jedan od problema navela korupciju. Dijagnoza je to s kojom se treba složiti jer u Hrvatskoj, prema službenim podacima, trošak korupcije godišnje iznosi oko 8,5 milijardi eura, što je 13,5 % BDP-a. Usporedi li se taj iznos s troškom korupcije u, primjerice, Rumunjskoj (38,6 milijardi eura godišnje) ili pak s procjenama o ukupnom trošku korupcije na razini Europske unije (oko 900 milijardi eura), mogao bi se steći dojam da Hrvatska ne stoji toliko loše. Ipak, za naše prilike trošak korupcije u Hrvatskoj je velik gubitak; dovoljno je reći da je to iznos dvostruko veći od iznosa koji svi zaposleni u Hrvatskoj izdvajaju za javno zdravstvo.

Korupcija je bolest ukorijenjena u čovjeku. Posebno se očituje u javnom sektoru, koji bi trebao biti pravedan i jednako služiti svima. Kad govorimo o nejednakosti u javnom sektoru, rijetke su osobe koje svojim miljenicima, rodbini ili prijateljima neće pružiti povlašteni odnos ili koje neće tražiti povlašteni odnos od istih. Tako je već uvriježena praksa da se na javne natječaje (za radna mjesta, odabir izvođača radova, dodjelu državnih ili EU sredstava,..) već kalkulira ima li kandidat u odboru koji donosi konačnu odluku, nekoga tko će ga „pogurati“. Također, Hrvati baš nisu skloni reagirati na korupciju i prijaviti ju, čak ni kad joj svjedoče ili kad im izravno šteti. Korupcija se pojavljuje čak i u Svetom pismu, u prispodobi o nepoštenom upravitelju koji se, suočen s predstojećim otkazom, posluži gospodarevim dobrima kako bi stekao naklonost gospodarevih dužnika u vrijeme u kojem će biti bez posla.

Korupcija kao izborna tema

Politički je sustav u Hrvatskoj postavljen na način da je vrlo nesklon promjenama: najmanje 10% birača ovisi o vladajućoj stranci, bilo kao njezini članovi, bilo da imaju korist od vladajuće opcije (posao ili neka druga korist). Ta masa birača daje vladajućoj opciji jaku polaznu točku za izbore, budući da već ima jaku bazu, iz koje dalje širi utjecaj i (de)motivira za izlazak na izbore. Tako smo spremni dopustiti da nas preglasaju oni koji su u sprezi s vlasti i koji sigurno izlaze na izbore. Dodatno, D’Hondtova metoda raspodjele osvojenih mandata, koja se primjenjuje u Hrvatskoj, funkcionira na način da favorizira velike stranke i koalicije. Ova metoda je tako dijelom utjecala na to da smo u povijesti saziva Hrvatskog sabora imali relativno mali broj političkih opcija s više mandata, umjesto većeg broj opcija s manje mandata (stranke iz koalicije ne računam zbog toga što koalicije na izborima nastupaju zajednički). Dogodi li se da na parlamentarnim izborima neka politička opcija zamijeni HDZ, morat će ozbiljno razmisliti o reformi izbornog sustava (i ukidanju D’Hondtove metode), kako bi “državotvornoj stranci” otežala povratak na vlast. Slijedom svega navedenog, u velikoj mjeri možemo onima, koji ne izlaze na izbore, zahvaliti na tome što od osamostaljenja generalno imamo istu vlast, uz dva kratke epizode SDP-a s koalicijskim partnerima.
Ušli smo u superizbornu 2024. godinu, u kojoj ćemo čak triput izlaziti na izbore: parlamentarne, europarlamentarne i predsjedničke. Stranke koje su svoju popularnost gradile na borbi protiv korupcije trebale bi ozbiljno razmotriti isplati li im se borbu protiv korupcije isticati kao svoj forte. Može li se na toj temi u Hrvatskoj dobiti izbore? Uzevši u obzir sve navedeno (izborni sustav, broj članova u vladajućoj opciji, ljudska tromost), rekao bih da baš i nije dovoljno. Stranke koje žele sudjelovati u vlasti trebat će biti spremni suočiti se s gorućim problemima Hrvatske i Europe, kao što su demografija, migrantska kriza (koja može dovesti do zamjene stanovništva) i energetska nesigurnost. To su teme na kojima treba ponuditi rješenja koja ne idu u smjeru ograničavanja sloboda domicilnog europskog stanovništva i nove restrikcije. Oporezivanja zbog tzv. ugljičnog otiska, ukidanje konvencionalnih izvora energije i slično nisu rješenja, nego novi oblik nameta i pokušaja diktature od strane EU birokracije. Takvim se suludim idejama treba oduprijeti a ne prihvaćati ih široke ruke.

Kako protiv korupcije?

Što se tiče korupcije, jedini ispravan način za borbu protiv nje jest da se svatko od nas bori na osobnoj razini. Korupcije se nećemo riješiti dok je ne iskorijenimo na svim razinama, počevši od najniže. Dokle god koristimo poznanstva da bismo dobili ranije termine za liječničke preglede i zahvate, dokle god sređujemo kazne na policiji preko rodbine ili se u studentskim menzama guramo preko reda do kolega (jer to svi rade), nećemo biti spremni obračunati se s korupcijom. Sve dok živimo tako, ne možemo se nadati da će ministri ili lokalni političari prestati pogodovati „lobistima“, nauštrb javnog dobra; ili da će liječnici javnog zdravstva prestati prepisivati lošije lijekove farmaceutskih tvrtki (i zazvrat primati nagrade od istih). Obnovu društva svatko mora početi od sebe.

Izvori
Greens-efa

Drugi materijali